Do boljeg razumevanja, do poštovanja različitog i do podrazmevajućeg poštovanja prava; do svega što će nas učiniti delom demokratskog sveta. Vreme je da demokratske institucije postanu tradicija, a ne cilj do kojeg sporo i nespretno koračamo. Baštineći tradiciju TV dijaloga „Okruženje“ počinjemo s Hronikom okruženja koju otvaraju Enver Kazaz,
Zbilja, koji je, hm, palac nama Hrvatima?! Zašto smo od svih kolektivnih vještina najbolje ovladali baš kukumavčenjem? Mijenjaju se u javnom prostoru (neka) lica i glasovi, ali brige i frustracije običnih, normalnih ljudi, uz poneko veselje, i dalje su isti. Piše: Renato Baretić Kopam sad po kompjuteru i gledam
Ali, na kraju, što ostaje? Uvijek ostaje čovjek. Sa svojim okruženjem. Zato je presudno da se čujemo i vidimo: svijest o Drugome je prvi korak uvažavanja. Morate Drugoga izvesti iz vaše sopstvene projekcije Drugoga. Drugi su najopasniji u našim strahovima i nesavršenostima, a među svim nesavršenostima najgore je neznanje.
Jačanje radikalizama i demagogija, padovi ekonomija, siromaštvo i nezaposlenost kao posledice istorijskih stresova – sve ono što bi u okviru „nove normalnosti“ moglo da zadesi preplašeni razvijeniji svet, to je nama novonormalni mačiji kašalj, koga smo toliko puta već iskašljali. „Nova normalnost“ je, dakle, nešto sasvim normalno u svetu
Čekajući vakcinu, čovječanstvo, u stvari, čeka novog pobjednika na globalnoj kapitalističkoj sceni. A regija živi svoju krvavu prošlost kao stalnu projekciju budućnosti. Piše: Enver Kazaz Kada bi francuski filozof Alan Badiju iz svoje definicije događaja kao nečega što mijenja poredak zakona u društvenoj zajednici promatrao našu regiju zaključio bi:
