Ali, na kraju, što ostaje? Uvijek ostaje čovjek. Sa svojim okruženjem. Zato je presudno da se čujemo i vidimo: svijest o Drugome je prvi korak uvažavanja. Morate Drugoga izvesti iz vaše sopstvene projekcije Drugoga. Drugi su najopasniji u našim strahovima i nesavršenostima, a među svim nesavršenostima najgore je neznanje. 

 

Držim da bi samo ime tv programa koji je zadobio prepoznatljivost i simpatije u svim djelovima regiona – Okruženje – bilo danas zanimljivo ponovo oslušnuti.

Usudio bih se reći da ta riječ, danas i ovdje, ne znači sasvim isto što je značila u vrijeme kada je talk show toga imena počeo da se radi i emituje.

Kada je počela ova lijepa medijska i intelektualna avantura, taj pojam – okruženje – prije svega upućivao je na drugoga kao prijatelja, na okruženje koje traži interakciju, na prostor oko nas, koji je izvor lijepih stvari – komunikacije, razumijevanja, razmjene…

Danas, ta riječ obitava u našim imaginarnim rječnicima što ih svi nosimo u glavi, u tijelu, sa unekoliko promijenjenim značenjem. Zlokobnijim. Danas je “okruženje” izvor opasnosti…

Što se to desilo a što je uzrokovalo ovakvu značenjsku promjenu? Pandemija koja je promijenila savremeni svijet, a kamo li jednu riječ…

Ta nijansa zlokobnosti koju je riječ, ni kriva ni dužna, dobila u kontekstu pandemije govori nam ponešto i o ljudima i o jeziku.

“Jer jezik je uzrok svemu, e na djelovanje”, kaže Sofokle u uvijek začuđujućem Filoktetu.

Jedini ljudi koji vas danas ne mogu zaraziti su likovi iz književnosti. Druženje sa njima je bezopasno. Zato je povratak čitanju jedan od “dobitaka” koje je donijela pandemija.

Do danas nije prevaziđena ljepota i sveobuhvatnost slike svijeta koju je dao Bokačo u Dekameronu, ponukan sličnim izazovima. I tada je pripovijest, pričanja, literatura bila najbolji način da se preživi zemaljski pakao.

Mada, kad već govorimo o pozitivnim momentima, moram, reći da je diktum distance u Crnoj Gori donio jedan važan pomak. Naime, Crnogorci su, tradicionalno, bili naporni, zapanjujuće ofanzivni u samom činu pozdravljanja. Jedna građanska konvencija ovdje nerijetko ima formu (pre)dugog zagrljaja, rvačkog grifa, čak… Mislio sam da ta naporna južnjačka srdačnost nikada neće nestati. Ali, korona je učinila – nemoguće. Redukovala crnogorski ulični teatar susreta.

Ali, na kraju, što ostaje? Uvijek ostaje čovjek. Sa svojim okruženjem.

Od koga danas drhti, plaši ga se, na način koji opisuje Žan Delimo (Strah na Zapadu) predstavljajući nam evropski srednjovjekovni grad. Izvan zidina bilo je okruženje – sastavljeno od samog zla, grijeha, pakla… To što je prije svega bila riječ o sopstvenim negativnim projekcijama, ne umanjuje realnost njihovog učinka na tadašnjeg čovjeka.

Zato je presudno da se čujemo i vidimo: svijest o Drugome je prvi korak uvažavanja. Morate Drugoga izvesti iz vaše sopstvene projekcije Drugoga. Drugi su najopasniji u našim strahovima i nesavršenostima, a među svim nesavršenostima najgore je neznanje.

Na koncu, što ostaje nakon svih naših, globalnih i lokalnih, oluja i brodoloma?

Ostajemo mi, uvijek sa svojim strahovima, fascinacijama i ljubavima.

Koliko kontekst globalne opasnosti pacifikuje, ili makar relativizuje balkanske naopake strasti, istorijom orkestriranu mržnju između jednih i drugih, i trećih i četvrtih… Hoće li nas, može biti, pandemija učiniti spremnima da razumijemo jedni druge. Da se aktivira ona spasonosna klica empatije iz koje se rađa sve najbolje u čovjeku – od filozofije i umjetnosti do ideje morala.

Zvao me prijatelj iz Herceg Novog, ushićen. U toku pandemije je kaže upoznao jednu sjajnu ženu, koja ga je oborila sa nogu. Začuđen sam jer znam da, kao i svi ostali, nigdje ne izlazi. Onda mi objašnjava da je riječ o njegovoj supruzi, sa kojom je u braku preko četvrt vijeka. “Sad kad sam je upoznao vidim da je sjajan lik…”

Maskiranje i distanca? I te metafore izgleda imaju – dva kraja.

Na koncu, današnji čovjek, maskiran i distanciran od drugih, djeluje nemoćnije i izloženije nego ikada od vremena vrhunaca Hladnog rata.

Što će mu takvo iskustvo donijeti?

Do skoro smo bili zgroženi nad činjenicom da je svijet savremenog kapitalizma i konzumerizma nemoguće promijeniti. A danas, kako lijepo reče jedan njemački umjetnik, “ono što je do juče izgledalo nemoguće, sada izgleda neizbježno”. U tome je suština. Naša istinska slika, nas kao ljudskog pokoljenja, ostaće zapisana u prirodi i kvalitetu promjene koju moramo donijeti.