Zbilja, koji je, hm, palac nama Hrvatima?! Zašto smo od svih kolektivnih vještina najbolje ovladali baš kukumavčenjem? 

Mijenjaju se u javnom prostoru (neka) lica i glasovi, ali brige i frustracije običnih, normalnih ljudi, uz poneko veselje, i dalje su isti.

Piše: Renato Baretić

Kopam sad po kompjuteru i gledam teme o kojima sam govorio u Okruženju kao uvodničar i zaključničar – pa čovječe, i dalje su jednako aktualne, i teme i, uglavnom, moji tekstovi. Trebalo bi samo promijeniti neke rečenice i temporalne formulacije, a sve drugo i dalje stoji postojano kano klisurina. Nijedna od tih desetak „mojih“ tema nije nimalo izgubila na društvenoj relevantnosti, a zacijelo je isto i s temama o kojima su govorili i ostale kolege uvodničari. Mijenjaju se u javnom prostoru (neka) lica i glasovi, ali brige i frustracije običnih, normalnih ljudi, uz poneko veselje, i dalje su isti. Ipak, čini se da ih, u okruženju, ne doživljavamo svi na isti način.

Još od 2005. pod pokroviteljstvom UN-a provodi se istraživanje globalnog indeksa sreće, s jednakim anketnim pitanjima u 156 zemalja svijeta. Među njima su, dakako, i sve države okruženja koje, kad nam se rezultati zbroje i podijele sa sedam, ne stoje u prosjeku nimalo loše, dapače, konstantno se uspinju na globalnoj rang-listi sreće: sa 88. mjesta (slučajno baš toga?) 2005. popeli smo se, tako iznova udruženi samo za potrebe statistike, na 63. Jedina od nas koja u tom periodu pokazuje negativan „rast“, jedina koja se srozala na svjetskoj ljestvici je – Hrvatska: sa šezdesetog mjesta 2005., pala je na 79. lani.

Zbilja, koji je, hm, palac nama Hrvatima?! Zašto smo od svih kolektivnih vještina najbolje ovladali baš kukumavčenjem? Prije desetak godina prijatelj Boris Dežulović, Hrvat jedan kroz jedan, objavio je sjajan tekst pod naslovom „Zašto su Hrvati takvi namćori?“, toliko sjajan da se uskoro počeo širiti internetskim bespućima kao nepotpisana „forvarduša“. Štoviše, koju godinu kasnije čak ga je i jedan sveučilišni docent plagirao u nekom svojem paraznanstvenom uratku, prepisavši pojedine dijelove od riječi do riječi!

Ni tada niti danas, ni Boris niti itko drugi na kugli zemaljskoj, nema objašnjenja za tu misterioznu hrvatsku grintavost. Svakome je normalnom jasno da bi brojne nacije i guzu dale i dušu prodale da imaju to što imaju Hrvati i da sigurno ne bi bile ovoliko čangrizave kao moji sunarodnjaci i sudržavljani. A mi, eto, i dalje po svome, onako kako nam je već vjekovima najslađe…

S tim u vezi postoje i dva neporeciva detalja. Prvi je činjenica da među najglasnijim zagovornicima većeg nacionalnog optimizma i većeg zadovoljstva ovime što imamo u Hrvatskoj brojčano znatno pretežu zagovornici, hm, kako da to pristojno kažem, pa eto, nešto totalitarnijeg sustava od standardne europske demokracije 21. stoljeća. Ne bi se baš nešto nabrojao onaj tko bi među sudionicima takozvanih „Festivala slobode“ tražio stvarne liberale ili ljevičare. Među ogorčenim protivnicima higijenskih maskica, držanja sigurne distance i pranja ruku deklarirani su desničari nadmoćno brojniji od svih ostalih. A baš oni, eto, najglasnije pozivaju naciju na više vedrine i uživanja u životu. Ma nemoj!

I drugi detalj: Hrvatska je, prema World Happiness Report-u, vrlo dobro stajala s indeksom sreće sve do 2012., kad se naglo strmoglavljuje. Za one koji se ne sjećaju – to je bila prva godina u premijerskom mandatu Zorana Milanovića. Naslijedio je na tome mjestu jednu ženu. Indeks sreće u Hrvata počinje se sporo, usitno oporavljati tek 2016., kad Milanoviću taj mandat prestaje. A ova pak  2020. prva je godina njegova mandata na mjestu predsjednika republike. I opet je naslijedio jednu ženu. Nije nam, očito, dovoljna bila samo korona.

I hajde ti sad budi manje namćorast.