Ljubav je u pravu. Širina je u pravu. Mašta je u pravu. Empatija je u pravu. Budućnost je u pravu, jer u prošlosti ni mi, pa čak ni naši mrski neprijatelji živeti nećemo.

Zoran Kesić

 Plašim se da je u ljudskoj prirodi da ratuje i da obrazovanje, tehnološki napredak, razvoj medicine, otkriće držača mobilnog telefona za kola i ostale blagodeti civilizacije mogu samo delimično da anesteziraju taj naš urodjeni poriv za satiranjem bližnjih.

Pre ili kasnije vratiće nam se želja za uništavanjem onih koji nisu mi i zato sve mirovne inicijative koje se baziraju na razgovoru, toleranciji, poštovanju ljudskih prava i ljubaznom osmehu (umesto namrštenom pretećem pogledu), smatram besmislenim.

Rat se mirom ne izbija, rat se ratom dobija!

Ovom prilikom pozivam sve zainteresovane za mir da se prijave u najbliži regrutni centar, nakon čega će biti upućeni u rat. Za mir.

Zašto bismo se povlačili pred zlom i čitavu odbrambenu taktiku bazirali na moći pozitivnog razmišljanja, feng šuiju i nadi da “neće valjda”.

Takvi će prvi da stradaju, a na bledi, hladni nožni palac zakačiće im natpis “imao pozitivne misli”.

Moj plan je vrlo jasan – napadnimo prvi, dok se neprijatelj još nije pregrupisao.

Lažova nazovimo lažovom, fašistu fašistom, licemera licemerom, a profitera profiterom.

Oduzmimo im štitove!

Prljavim političarima državu, nacionalističkim huljama zastavu, kriminalcima preobučenim u velike vernike crkvu.

I država i zastava i crkva zaslužuju mnogo bolje od tih i takvih.

Prisvojili su patriotizam oni koji su sramota nacije.

I nemojte da vas lajf koučevi, gurui i ostali mrsomiri zavedu – mržnja uopšte ne mora da bude loše osećanje, naprotiv.

Ljubi bližnjeg svog, da!

Ali mrzi mrzitelja, što da ne.

Ne predajmo im oružje bez borbe.

Ne puštajmo ih da budu glasniji pa da zato deluje da ih je više.

Ne dopustimo im da budu agresivniji, iznenadiće se kad iskezimo zube.

Ne dajmo im naše ulice, poznajemo svaki metar bolje od njih. Trčali smo tim ulicama, jurili i bili jureni, padali, dizali se, branili svaki pedalj asfalta dok su oni tek učili prva slova, a kako vidim nisu ih baš bog zna kako ni naučili.

Na iskustvo igrajmo. I na pravedni bes.

U oči svakom istinu, po mogućstvu sa osmehom.

Zgazimo ih, al’ šmekerski. Maltene da onako zgnjeckani traže još.

Mi smo u pravu, ne sumnjamo ni trenutka u to.

Ljubav je u pravu. Širina je u pravu. Mašta je u pravu. Empatija je u pravu. Budućnost je u pravu, jer u prošlosti ni mi, pa čak ni naši mrski neprijatelji živeti nećemo.

Ratujemo protiv zatucanosti, mržnje, šovinizma, mizoginije i homofobije, protiv nasilja i brutalnosti, protiv neosetljivosti za potrebe drugih, ratujemo protiv onih koji nas huškaju na nove ratove izmedju sebe i stare ratove protiv komšija, ratujemo protiv povratka u mračni srednji vek a za put u blistavu budućnost.

I dobro, ako ostane vremena, ratujmo malo i protiv koriščenja onog idiotskog autotjuna u modernoj muzici, ali ajde – moguće da ću u tom ratu ostati usamljen.

Prihvatam da se odreknem komoditeta intelektualnog sagledavanja situacije, zaključivanja da je sve otišlo dođavola i odluke da se ne uvaljam u to blato i bar tim neučestvovanjem zadržim dostojanstvo.

Evo da se menjamo.

Ja vama dostojanstvo vi meni uniformu i oružje.

Vi onda sa duplim dostojanstvom u nastavak prezrivog coktanja, a ja u rov.

U ljudskoj je prirodi da ratuje.

Ne bežimo od toga, pogotovu ako ratujemo za nešto zaista vredno i muke i žrtve:

za dobrotu, za pravdu, za slobodu i za mir.