Umesto da je se stidimo, prihvatimo da je korupcija deo nas, nešto sa čim živimo od rođenja do smrti. Dakle skoro kao perut. Ili dlake u nosu.  Ili polne bolesti. Nisu najprijatniji, ali naši su brate.

Zoran Kesić

Divna narodna pesma “Mito bekrijo”  proslavila je svojevremeno Vasiliju Radojčić. Sa druge strane, moj šaljivi prepev ove pesme “Mito i korupcijo” nije proslavio nikoga,  naprotiv. Kada na svojim muzičko-zabavnim  priredbama pevam ovu pesmu to ispadne prilično loše, a publika mi često nudi novac, robu i usluge kako bih momentalno obustavio pevanje i nastavio sa nepevačkim delom programa. Nalazim da je zabavno i vrlo simbolično što mi nude mito samo da prestanem da pevam “Mito i korupcijo”:

“Obećo si mito da ćeš mi doneti,

sakri dobro ti to da se ne primeti,

hej, da ti barem 200 uzmem

pa da se za tebe zauzmem…”

U originalnoj pesmi devojka provodi noći čekajući da joj voljeni Mita, inače prevejana pijandura i kafanska mušica, dođe iz ugostiteljskog objekta i čak mučenica “kraj pendžera stoji, čeka da mu vrata otvori”.

Pa načekaće se, jer naivno veruje u trijumf ljubavi i nada se hepiendu, umesto da uzme stvari u svoje ruke,  stavi ih (te stvari) u  neupadljivu kovertu i kovertu potom tutne u nečije druge ruke, ruke koje bi mogle da malo poguraju ljubav ka hepiendu, a Mitu ka svojoj voljenoj.

Mogućnosti su brojne.

Može se uticati na vlasnika kafane da zabrani gostoprimstvo Miti, mogu se ubediti organi bezbednosti da privedu pijanu i incidentnu mušteriju, pa čak se i sa uvaženim gospodinom Sudijom može naći zajednički interes da Mitu na duže vreme skloni od kafane.

Želiš Mitu? Pa podmiti, sestro!

Mito, korupcija, sukob interesa, nepotizam, zloupotreba položaja…sve su to pojmovi koji  su već vekovima sastavni deo života našeg društva i slobodno možemo reći i deo našeg folklora, tradicije, načina života…

Mito i korupcija su i ono što spaja naše komšijske narode.

Srbi, Hrvati, Makedonci, Albanci, Bošnjaci…svima nam je korupcija u genetskom kodu, korupcija je maltene etno i kao takvu opušteno je možemo obući u narodnu nošnju, tutnuti joj da duva u nekakvu džinovsku frulu i poslati  na Pesmu Evrovizije.

Obaveza je svih vlasti da obećavaju “odlučnu borbu protiv korupcije”, ali ta unapred izgubljena borba dovodi samo do još veće korupcije.

Jer osim onih koje moraš da podmitiš da ti nešto završe, ti sada moraš da “podmažeš” i borce protiv korupcije da ne spreče ove koje korumpiraš da budu korumpirani.

Očigledno je da je  ta odlučnost vlasti da spreči korupciju jednaka čvrstoj rešenosti moje žene (i svake druge žene) “skloni mi tu čokoladu, neću više nikad jesti slatkiše , dobro možda samo još jednu kockicu”.

I zato, da se više ne pretvaramo i ne zamajavamo, predlažem da postanemo prve države na svetu (mi u regionu) koje će ozvaničiti korupciju.

Umesto da je se stidimo, prihvatimo da je korupcija deo nas, nešto sa čim živimo od rodjenja do smrti. Dakle skoro kao perut. Ili dlake u nosu.  Ili polne bolesti. Nisu najprijatniji, ali naši su brate.

I zato predlažem, ozvaničimo korupciju!

Legalize it!

Slično kao marihuanu najpre u medicinske svrhe, dakle korupcija u zdravstvu. Da se zna ko i kad može da stigne do bolničkog kreveta ili do respiratora u doba pandemije.

Zatim u pravosudne svrhe, da se zna koliko košta kada hoćeš da na protestima rušiš legalno izabrani režim (skupo)  i da se zna koliko košta kada sin medijskog tajkuna napravi saobraćajni prekršaj sa smrtnim ishodom (može da se sredi).

U prosvetne svrhe, da budući ministri ne moraju više da plagiraju doktorate i diplome, nego da se tačno zna koliko titula košta.

Skromno i nenametljivo  bih se ponudio da moja pesmica uđe u promotivni spot kampanje za legalizaciju korupcije, a ukoliko se bude organizovao neki tender za autora i izvodjača, javite mi na vreme ko je u komisiji da im pripremim skromne (a opet od srca) poklončiće, koji bi mogli da presudno utiču na njihovu odluku.

Refren ide ovako (zapušite uši):

“Mito i korupcijo,

zdravstvo, sudstvo, prosveto

Da mi svoje evre predaš, ispod oka da me gledaš

mito i korupcijo”