Možemo govoriti jedino o podeli na one koji i dalje veruju u zadatak novinarstva i one koji su se svesno, a iz lukrativnih razloga, odrekli profesije i iz  novinara mutirali u  piarove, čitače saopštenja i portparole vlasti.

Zoran Kesić

O najvećim problemima sa kojima se danas suočavaju nezavisni novinari razgovaramo sa kolegom Milanom Jovanovićem, novinarem portala Žig iz Grocke.

-Kolega Jovanoviću, možete li nam ukratko reći na koje prepreke ste     nailazili ili nailazite u vašem novinarskom poslu?

-Zbog mog izveštavanja o koruptivnim aktivnostima predsednika opštine, zapaljena mi je kuća i to u trenutku dok sam sa porodicom bio u  njoj, a pride mi je i pucano u vrata, valjda kako bi nas sprečili da iz kuće u plamenu izađemo živi.

-Hvala Milane, idemo na reklame, pa zatim vremenska prognoza i sport.

Kolega Milan Jovanović je srećom preživeo, a još uvek su (nekim čudom) žive i kompletne redakcije televizija N1 i Nove S, kao i novinari lista Danas, nedeljnika NIN i Vreme, istraživačkih portala KRIK, CINS, BIRN i  još nekolicine medijskih kuća koje se na dnevnom nivou i to od strane najviših državnih službenika i pripadajućih im medija  označavaju kao “domaći izdajnici”, “strani plaćenici”, “rušitelji države”, “izazivači haosa”, “antisrbi”, pa čak i “oni koji žele zlo predsedniku i njegovoj porodici”.

Nezavisni novinari u Srbiji nisu novinari već neprijatelji.

Njihove fotografije objavljuju se kao poternice u tiražnim tabloidima, a gostima popularnih televizija omogućeno je da na najvulgarniji način vređaju koleginice i kolege iz nezavisnih medija.

Vrlo tendenciozno, sistematično i posvećeno, vlast u saradnji sa brojnim medijima koje kontroliše (uključujući i apsolutno sve televizije sa nacionalnom frekvencijom), nezavisne medije proglašava “opozicionim medijima”, stvarajući time lažnu podelu na medije bliske vlasti i medije bliske opoziciji.

Podela naravno postoji i nemam ništa protiv nje, naprotiv.

Godi mi okolnost što sam na pravoj strani, samo što to nikada nije, niti može biti “strana opozicije”.

To je uvek i isključivo strana istine. Strana pravde, razuma, logike i beskonačne borbe protiv laži, gluposti i zla.  I u slučaju naše emisije, pomalo i strana zajebancije i pravljenja budale od sebe, iako me mnogi upozoravaju “nemoj da pevaš u emisiji, ne ide ti”.

To je dakle strana društvene odgovornosti i rada u interesu javnosti.

To mu valjda dođe novinarstvo.

I otuda možemo govoriti jedino o podeli na one koji i dalje veruju u zadatak novinarstva i one koji su se svesno, a iz lukrativnih razloga, odrekli profesije i iz  novinara mutirali u  piarove, čitače saopštenja i portparole vlasti.

I zato bih se, umesto problema sa kojima se danas suočavaju nezavisni novinari, radije pozabavio problemima sa kojima se suočavaju (i sa kojima će se tek suočavati) upravo ti koji su se novinarstva odrekli, ti koji novinarstvo glume, ti koji su u obavezi da svakodnevno lažu.

Koliko li je stresno recimo voditi Jutarnji Program na Pinku?

Šta ti je prva pomisao kada otvoriš oči?

“Kišno je jutro, sivo i odvratno, a ja moram u studio da izgovaram stvari za koje znam da nisu istina.

I što je još gore, videće me na stotine hiljada ljudi dok to radim”

Ok, verovatno je malo  lakše kad je jutro sunčano i lepo. Moguće da ti tih par sati laži lakše padne kada iz tv studija izađeš na svetlost prijatnog dana.

Ali opet, na svetlosti dana  jasno se vide ljudi.

Prepoznaće te neko koga si malopre lagao, zar se ne plašiš da će ti u prolazu dobaciti “hej, lažovu”!

Pre nekoliko godina nabasao sam na sred Terazija na jednog od najčešćih gostiju upravo Pinkovog jutarnjeg programa, urednika Informera Dragana J. Vučićevića, za neupućene metaforu i otelotvorenje udvoričkog kvazinovinarstva, razapinjača nepodobnih i rekordera po objavljivanju lažnih vesti.

Dok sam ga upitao zašto radi to što radi i dok mi je on odgovorio nekakvom kontraoptužbom (u svakom slučaju besmisleni razgovor), par mladića je u prolazu ljutito doviknulo – i to meni: “Zašto razgovaraš sa tim…(uvreda). Kako te nije sramota”!?

Zamislite samo : centar grada, ispred redakcije tog “kolege”, u zemlji u kojoj je svaki deseti čovek član stranke koju “kolega” srčano podržava, za očekivati bi bilo da je obrnuto.

Da “kolegi” dovikuju i protestuju što priča sa izdajnikom, plaćenikom, haoso-izazivačem…

Stvarnost je, međutim, drugačija od one kakvom je “kolega” i “kolege” predstavljaju. Stvarnost je da, uprkos zatupljivanju, ipak  postoji svest o tome ko je novinar, a ko izdajnik profesije, ako se složimo da je naša profesija potraga za istinom.

Stvarnost je da će, bez obzira na svo bogatstvo, apanaže i sinekure koje “kolege” uspeju da steknu tokom perioda zgrtanja para na račun poslušnosti i papagajskog ponavljanja dnevnih i nedeljnih narativa vlasti, oni ostati upamćeni po onome šta su i kako radili.

I zato je pozicija novinara, koliko god bili na ivici egzistencije, pa i bukvalno (pitajte o tome Milana Jovanovića), ipak  na duže staze mnogo lagodnija od pozicije bivših novinara, današnjih uvlakača.

Ono što nezavisni novinari  rade danas, u jednom od najtežih doba po profesiju, sutra će biti blistavo sećanje. Uspomena na ponos i profesiji i naslednicima.

Sa druge strane, ovi drugi pokušavaće da zataškaju, zatrpaju, zabašure i zakamufliraju svoja nedela i svoje  izdajstvo. Neki će u tome i uspeti.

Ulica, medjutim, ima tu nezgodnu naviku da pamti.

A dani u ovoj zemlji umeju da budu vrlo lepi i sunčani.

Vidljivost jako dobra.