Nije tajna da predsednik Srbije svako jutro započinje proveravanjem rejtinga i šerova televizijskih emisija, ne bi li preventivno regovao na svaku naznaku odstupanja od kontrolisano anesteziranog stanja javnosti.

 Zoran Kesić

Prevrne mi se želudac kada branioci ljudskih prava zavape protiv država, vlada i pripadajućih im bezbednosnih službi koje prisluškuju, prate i kontrolišu razgovore, kretanje i uobičajene životne navike svojih građana.

Ipak, utehu mi donekle pruža spoznaja da je neki moj anđeo čuvar (i slušač), čuo i to moje prevrtanje želuca i pedantno ga ubeležio u dnevni spisak mojih aktivnosti:

“Nedelja, 13:40. Neuobičajeni, pomalo negodujući zvuci iz pravca subjektovog abdomena. Sumnjivo. Moguće da je u pitanju Morzeova azbuka Ili kodirana poruka. Proveriti sa odeljenjem za šifre”.

Slobodno, demokratsko društvo nije nepobitna činjenica, nije trajno i nepromenjivo stanje.

Ono je kao vatra u kaminu. Ako se ne prati i blagovremeno ne reaguje, ugasiće se.

Kako država da osujeti moj plan za izazivanje haosa i rušenje legalno izabrane vlasti, ako ne sluša šta pričam.

I šta prdim, naravno.

Kako bi (tadašnji ministar vojske) Aleksandar Vulin mogao da zna šta je recimo časopis Nedeljnik nameravao da objavi (pa Vulin komentarisao u javnosti kao da je to već objavljeno), da mu nadležni nisu dostavili transkript privatne imejl prepiske između aktera intervjua i urednika Nedeljnika.

Predviđanje poteza (i intervjua), zatiranje mračnih planova u korenu, pa zašto da ne i prikupljanje privatnog prljavog veša (najbolje romantične prirode), nešto je što je neophodno za održavanje stabilnosti svakog društva.

Računica je jednostavna – što je društvo praćenije i prisluškivanije, manje su šanse da načini neku glupost, a svi znamo da je društvo kao nerazumno dete.

Ako oseti da je slobodno i samo, napraviće neku glupost.

Razbiće tabue, uprljaće čistu savest vlasti,  pocepaće reforme…od slobodnog društva možemo očekivati samo neko nevaljalstvo.

I ovoga trenutka upadamo sami sebi u usta, jer samo koji red iznad govorismo o slobodnom društvu.

Oprostite, lagali smo.

Trebalo je reći ne slobodno, već kontrolisano društvo.

I ne demokratsko već autokratsko.

Ajmo zato ponovo.

Kontrolisano autokratsko društvo (za potrebe javnosti i stranog tržišta – slobodno demokratsko društvo) moguće je održati kontrolisanim upravo kontrolom svega.

Nije tajna da predsednik Srbije svako jutro započinje proveravanjem rejtinga i šerova televizijskih emisija, ne bi li preventivno regovao na svaku naznaku odstupanja od kontrolisano anesteziranog stanja javnosti.

Nije tajna ni da se svako izletanje iz okvira bilo kog člana vladajaće stranke kažnjava otvaranjem arhiva i objavljivanjem prljavog veša u tabloidima.

U “Alanu Fordu” Broj 1 ima onu njegovu knjižicu punu grehova koju koristi čim mu neko stane na žulj.

Broj 1 u Srbiji ima isto to.

Svaki šrafčić složenog mehanizma vlasti (za koji se mnogi, poput Paje Patka u onom starom Diznijevom crtaću, pitaju: “čemu ovo služi, a uz to i ne radi?”), neophodno je da bude dobro podmazan i ušrafljen.

Bilo kakav razalabavljeni zavrtanj, bilo kakva rupica u cevi, bilo koji ventil koji bi počeo da ispušta, mogao bi da označi početak rušenja i dovede do zgovnjavanja kompletnog mehanizma.

I zato je neophodan dvadesetčetvoročasovni nadzor!

Međutim, ovde dolazimo do još jednog (neočekivanog) pitanja:

Što bi rekao legendarni strip autor Alan Mur “KO NADZIRE NADZIRAČE”?

Pre nekoliko meseci saznali smo da je predsednik države prisluškivan i da su u pitanju sati i sati prisluškivanih razgovora.

Vlast tvrdi da je prisluškivan nelegalno – ne bi li za sad neimenovani izazivači haosa (za koje nikako vladajuća stranka neće direktno reći “Nebojša Stefanović, tadašnji ministar policije”) pronašli kakve nepodopštine predsednika i njemu bliskih osoba, te to iskoristili za rušenje njega lično i demontažu one šklopocije od mehanizma (“čemu služi, a i ne radi”).

Upućeni iz redova policije, međutim, tvrde da je predsednik prisluškivan posredno, takoreći “upao je na mere”, razgovarajući sa 26 osoba za koje je bilo sudski odobreno prisluškivanje.

Šta predsednik uopšte ima da razgovara sa “bezbednosno interesantnim licima” i kakav je sadržaj tih razgovora, saznaćemo verovatno tek nakon raspada mehanizma, a u šta da se kladimo da će nam to okriti upravo njegovi današnji najvatreniji podržavači, pridržavači i ostali tapšači.

A dotle, ogromno mehaničko uvo ovog monstruoznog mehanizma nastavlja da osluškuje.

Dakle, budimo spokojni, jer neko to odgore vidi sve.

A ako nam se baš toliko ne dopada ideja da budemo prisluškivani, onda bolje da potpuno zaćutimo i da prisluškivačima i nadziračima ne dajemo materijal koji će svakako nekad upotrebiti protiv nas.

Uostalom, nebrojeno puta smo dokazali da smo u diciplini ćutanja izuzetno dobri.

Samo još i želudac da umirimo.