Bilo bi zgodno da navedem sada slučaj i kada sam ja spasao neko dete od napada razjarenog čopora pasa… ali avaj…ničiju nogu ja spasao nisam.

Zoran Kesić

Na ovom svetu postoji Rom koji je ime dobio po mom ocu.

Stariji je samo godinu dana od mene i živi u baraci na početku slepe ulice koja mi je centar društvenog, kulturnog i sportskog života, a u ulici živi i simpatija.

Godina je 1986.

Imam 10 godina, on 11 i zajedno sa još desetak dece iz komšiluka obavljamo sledeće delatnosti:

  • igramo fudbal na male goliće u slepoj uličici
  • skupljamo puževe na poljančetu pored moje zgrade, ne znam zašto, uvek ih on negde odnese
  • ližemo vrhove fišeka kako bi bili bolje zalepljeni pa samim tim efikasnije spičili protivnika iz duvaljke
  • odlazimo u susedni kraj gde žive deca koja su nam neprijatelji i u vrelim letnjim večerima ubacujemo jaja kroz otvorene prozore i bežimo
  • idemo u najbliži biskop (Avala) i gledamo Ajkulu, pa posle ovima što nisu bili, ushićeno prepričavamo krvave momente
  • menjamo se stripovima, dajem dva Kapetana Mikija za jednog Zagora
  • igramo tapke i klikere u parkiću kod okretnice trolejbusa broj 22
  • zaobilazimo uveče ruševine u kojima se okuplja čopor pasa lutalica, a starija deca pričaju da su jednoj ženi pojeli nogu.

Jedne večeri su me kučići napali. Kako i zašto sam se zatekao tamo sam, nemam pojma.

Sećam se da sam imao fudbalsku loptu u ruci, koju nikako nisam želeo da ispustim i nekoliko ružnih, strašnih i ljutih kerova koji mnogo jako laju i opkoljavaju me.  Jedan je već kod moje noge i pokušava da me ugrize.

Iz mraka nailazi moj drugar Rom koji je ime dobio po mom ocu i baca kamenje na kučiće, viče, maše rukama i zaleće se ka njima.

Psi ustuknuše. I dalje laju ali povlače se. Ohrabren, počinjem i sam da vičem i da krećem ka njima. Ja pretim na srpskom, drugar na romskom. Njegove pretnje zvuče opasnije i konkretnije.

Psi odlaze. Žena kojoj su psi pojeli nogu nije bila te sreće da naiđe moj drugar Rom koji je ime dobio po mom ocu.

Romi dakle, zaključujemo, spašavaju ljudima noge i umeju da oteraju pse lutalice.

Zaključićemo sada i da Romi kradu.

Majka je radila u JAT-u i putovala na obuke u razna inostranstva.

Iz Švajcarske je meni i starijem bratu donela dva tranzistora u obliku bubamare.

Niko nikada u mom univerzumu nije imao tranzistor u obliku bubamare, čak ni oni iz susednog kraja, a evo ja ga sada posedujem.

A onda sam ga, nakon jedne posete mog druga Roma koji je ime dobio po mom ocu, izgubio.

Menjali smo se sličica u mojoj sobi , on je otišao, a bubamara se negde zaturila i nigde nismo mogli da je pronađemo.

Naknadno saznajem da je moj otac nešto popričao sa svojim najboljim drugarom iz detinjstva – ocem mog druga Roma koji je ime dobio po mom ocu, nakon čega je moj drugar došao ponovo u moju dečiju sobu da se još menjamo sličica.

Pošto je čuo da sam negde izgubio tranzistor u obliku bubamare, drugar me je pitao da nisam možda pogledao ispod kreveta. Iako sam pogledao ispod svih kreveta, ormana, troseda i prevrnuo čitav stan bez uspeha, moja bubamara se nekim čudom, nakon te sugestije mog drugara, čudesno pojavila upravo ispod kreveta.

Umeju to tranzistori-bubamare, da negde odlete pa da se vrate.

Da se pohvalim, i ja sam krao igračke.

Kada bismo otišli u posetu kod nekih maminih ili tatinih prijatelja koji takođe imaju decu, sačekao bih prvi trenutak kada moj mali domaćin nije u sobi i maznuo par klikera, nekog vojnika ili bilo šta drugo što može da se strpa u džep.

Ubrzo nakon toga,  ukradene igračke nestajale bi iz mog skrovišta maznutih stvari, a naše posete tim prijateljima drastično bi se proredile.

Sumnjam na roditelje da su mi krali igračke koje sam ukrao i vraćali ih vlasnicima.

Iz ovoga zaključujemo da ne-Romi kradu.

Bilo bi zgodno da navedem sada slučaj i kada sam ja spasao neko dete od napada razjarenog čopora pasa, pa da izvedem lepu paralelu i zaključak, da se sve zgodno zaokruži – isti smo ljudi sa svojim vrlinama i manama, bez obzira na boju kože, ali avaj…ničiju nogu ja spasao nisam.

Izvinjavam se čitaocima, ne umem da pišem o rasizmu prema Romima jer čuo sam da tako nešto postoji, ali to prosto ne shvatam. Kao što sam čuo da i kvantna fizika postoji, ali ne pitaj me da ti objasnim o čemu se tu radi.

Samo iz ličnog iskustva mogu da navedem šta sve Romi umeju da rade:

  • da te nauče da brojiš na romskom. Ovako: jek, duj, trin, štar.
  • da ti gostovanje u emisiji uslove time da te veče uoči snimanja vode u kafanu u Staroj Pazovi gde sviraju najbolji romski tamburaši na svetu, “pa kad se zajedno napijemo, to doživimo i preživimo, onda računaj da smo se upoznali”.
  • da se rasplaču kada ih upitaš kako su počeli da se bave golubarstvom i kako je to nekada bilo, jer uvek se rasplaču na prošlost, drugarstvo, ljubav i golube, pogotovu ovi koji sinovima daju imena po svojim najboljim drugarima iz detinjstva
  • da mogu da te pogode pravo u oko fišekom iz duvaljke sa 20 metara daljine, al neće jer ste iz iste ulice, kraja i plemena
  • da ti spasu nogu da ti je ne požderu kučići
  • I  da ti pronađu nestali tranzistor-bubamaru