S obzirom, dakle, na sramnu činjenicu da ne znam ništa o kreditima, pisaću o hotelu u kome sam sticajem okolnosti boravio dva dana, a za koji bi mi, da nisam boravio džabe, bilo potrebno podizanje kredita.

Zoran Kesić

Tema ovonedeljnog broja Okruženja, kreditna zaduženost građana, jedna je od onih tema koje na mene deluju poput sedativa.

Momentalno mi se prispava čim se, sopstvenom greškom ili brutalnom neosetljivošću mojih bližnjih, nađem usred priče o knjigovodstvu, porezima, računovodstvu, olakšicama, taksama, administraciji i – kreditima.

Malo li sam sastanaka sa knjigovođom prespavao, malo li sam puta u banci usred razgovora dremnuo….

Pišući ovo, potpuno sam svestan da sam, javno oglašavajući svoju potpunu neupućenost u stvari koje odrastao čovek mora znati, pristao da me se označi i budalom, ukoliko izreku “čega se pametan stidi, time se budala ponosi” uzmemo za tačnu.

S obzirom, dakle, na sramnu činjenicu da ne znam ništa o kreditima, pisaću o hotelu u kome sam sticajem okolnosti boravio dva dana, a za koji bi mi, da nisam boravio džabe, bilo potrebno podizanje kredita.

Supruga i ja bili smo gosti jednog popularnog regionalnog medijskog festivala, a ljubazni domaćini smestili su nas na dve večeri u hotel dijamantsko-platinaste visoke A klase.

Nikada nisam voleo hotele.

Sve vezano za hotel uvek mi je delovalo veštačko, usiljeno i sterilno, mirisalo na osveživač prostorije i zvučalo kao muzika iz čekaonice.

Privatni smeštaj na moru, planinska kućica na zimovanju, dok sam bio mlađi čak i šator i vreća za spavanje – to su mi oduvek bili ideali dobrog smeštaja.

Hotel je oduvek bio za neke druge ljude.

Uspešnije ljude, bogatije ljude, ljude čiji deo teško da ću ikada postati.

Često bismo se i supruga i ja, prolazeći prethodnih godina pored tog hotela, pitali – ko li su ljudi koji odsedaju u tom luksuzu?

A onda smo nedavno shvatili da smo ti ljudi – mi.

Naravno, u mešavini sveta koji tumara velelepnim hodnicima hotela, uživa u spa centru ili bazenu, ili koristi conference room, teško je provaliti ko je tu jer tom svetu pripada, a ko zato što su mu domaćini festivala platili dve noći.

Ipak, uspeo sam da prepoznam osnovne karakteristike bogatog ljudskog bića.

Koža negovana, ten blago preplanuo, zubi zdravi i blistavo beli. Kod pojedinih deluje čak da zuba ima i za nijansu više od uobičajena 32.

Žene sredovečne i starije dobi izgledaju mnogo mlađe nego što to godine kazuju.

Nije reč o upadljivim i iritirajućim estetskim zahvatima, već o diskretnim zatezanjima i korekcijama, koje uparene sa treninzima, plivanjima, masažama, jogama i solarijumima odaju utisak dinamične osobe u najboljim godinama.

Muškarci mirišu, košulje su uredno ispeglane i baš zato što ne deluju preskupo, deluju preskupo. Skupoceni ručni satovi su sveprisutni, jer  verovatno na mobilnom telefonu niko od njih iz nekog razloga nema sat.

Specijalno za ovu priliku nosio sam moj dragoceni Swatch iz 1987. godine, malo iskrzanog kaiša i prilično izgrebane plastike.

Dede su me posebno impresionirale. U svojim poznim sedamdesetim izgledaju kao nekakvi Aleni Deloni sa šezdeset i nešto.

Nasmejani su, kose bele, kože tamne i doručkuju školjke i šampanjac.

Bogatost, eto, nosi sa sobom i neke ne tako lepe obaveze, jer dok smo mi “padobranci” uživali u bogatoj, šarenoj kajgani, high class deda i baba u 9 ujutru srkali su  školjke i pijuckali šampanjac.

Obučen u bade mantil, čekajući lift za bazen na krovu sa koga se vidi prelepa panorama čarobnog grada, ugledam bogatog psa.

Mršav je, elegantan, aristokratsko nezainteresovanog pogleda i debele ogrlice koja bi se mogla koristiti kao rekvizit u filmu “Kleopatra i njene najlepše ogrlice”.

“Jaoj što je lepa kuca”, slažem, “kako se zove”?

“Kabir.”

“Kabire, Kabire…dođi Kabire”, počeh da dozivam psinu, čisto da čujem kako prvi put u životu izgovaram to tako lepo i egzotično ime.

Kuca me je dostojanstveno izignorisala, a vlasnica se pohvalila kako on zaista uživa u ovom hotelu.

“Hajde Kabir, idemo”.

Ne može se, dragi čitaoče, u hotelu premijum A zlatne klase imati kuče po imenu Mile, Džeki, Mrvica ili Gara.

Baš kao što se ni naša soba, inače prelepa, sa pogledom na baštu i malo ulevo vidi se i more, dobiti a da baš ne odrešite kesu.

Hajde da kažemo samo da je jedna noć (van sezone) skuplja od dve prosečne mesečne plate u Srbiji, a da ne pominjemo punu cenu u sezoni.

I zato supruga i ja već sada planiramo da za sledeće letovanje podignemo kredit.

Tri, četiri dana na moru otplaćivaćemo godinama.

A našeg pitomog i veselog  Đoleta preimenovaćemo u…ne znam… Agamemnon. Ili Kserks. Ili Kalif.

“Kalif, Kalif…ne u Ming  vazu, pobogu”!