LGBT+ zajednica  i pojedinci unutar nje, imaju pravo da imaju zagarantovana prava. Te da niko nema prava da im ta prava uskraćuje. Od prava na bezbednost do prava na okupljanje, recimo.

Voja Žanetić

U novom broju „Okruženja“ razmatraćemo na koji se način u okruženju poštuju, štite i unapređuju prava LGBT+ zajednice i pojedinaca u okviru njih.

I na početku je, u ovom uvodniku, logično konstatovati da prava svih zajednica i pojedinaca – legitimnih i legalnih učesnika bilo kog zakonima organizovanog državnog prostora – ima da se poštuju. Ona demokratska država koja to ne čini samu sebe negira. I tačka. Ovde bi mogli i da završimo ovaj uvodnik. Ali hajde, red je da se napiše još nešto.

Pa recimo. Priključivanje nečemu politički i ekonomski organizovanom – a ukoliko se neka država odlučuje na takav korak – podrazumeva da se poštuju vrednosti i standardi koje ono čemu se treba priključiti (ili čemu smo priključeni) ima. Svaka država, recimo, koja želi da stupi u političko i ekonomsko ujedinjenje sa ovovremenim Avganistanom treba na vreme da smanjuje broj stolica u školama, ne bi li se valjano implementirali standardi koji se odnose na to da deca ženskog pola ne mogu u školu. Dočim, za udruživanje sa Evropskom Unijom takvi konkretni vrednosni kriterijumi nisu potrebni, već upravo svi oni koji su po karakteru suprotni. Uključiv i taj da i LGBT+ zajednica  i pojedinci unutar nje, imaju pravo da imaju zagarantovana prava. Te da niko nema prava da im ta prava uskraćuje. Od prava na bezbednost do prava na okupljanje, recimo.

I ovde bi mogli da završimo ovaj uvodnik. Ali hajde, da ne bi bilo ničeg nespornog, navedimo i to da svako nepoštovanje gorepomenute logike govori ili o nedostatku želje za navedenim priključivanjem ili o nedostatku želje za postojanjem funkcionalne države. Ili i o jednome i drugome.

I eto, sada je napisano onoliko koliko je ovome za početak realno potrebno. Ali hajde sad nešto drugo, da ne završimo uvodnik prerano.

* * * * *

Vreme, kao što je poznato, ima neugodan običaj da protiče. U tom smislu, protekla je prilična količina vremena od kada se ovo balkansko okruženje srelo sa postkomunističkim obiljem prava na ravnopravnost. Davno beše, zaista.

U međuvremenu, u ostatku sveta, globalizacija i ekonomski liberalizam su uzimali maha a potom počeli da posustaju; društvene mreže su se razmrežile po internetu, a uz njih i sve histerično što s njima ide; očigledne klimatske promene su (sem zabrinutosti i straha) donele migracije; ekonomska neravnopravnost se povećala, vezujući za sebe novovremeni robovski rad – od milja nazvan Prekarijat – kao istovremeni uzrok i posledicu. U svetu, u kome više ništa nije isto,  i „ništa nije isto“ je postala oveštala fraza. Izvinjavamo se zbog njene upotrebe.

Takav vrli novi svet, produktivan i kreativan, i stvorio je i povećao broj manjina koje se iz ovih ili onih razloga više ili manje opravdano osećaju ugroženima. Čak su se i neke većine, sudeći po onome što se da videti, a i po nekim novim spisima o njima, našle u prilici da traže odbranu svojih prava. Sve je više boraca za razne slobode, a sve manje slobodnog prostora koji objektivno ima dati. Pa se potreba za slobodom javlja i tamo gde ranije nije bila očekivana: oslobađanje od vakcinacije, od okruglastosti planete zemlje, od vladavine ljudi-reptila. A u toku su i živi prenosi borbi za slobodu od imperijalne skučenosti, slobodu od planetarne povezanosti, pa čak i za slobodu od ranije datih sloboda i prava.

* * * * *

Izgleda da je sada vreme da se uvodnik završava. Ali pre toga, valja još na ovom njegovom novom i valjda poslednjem kraju reći i da LGBT+ zajednica više nema kao glavnog „suparnika“ samo monolitno konzervativno društvo ili tvrdoglavu anahronu državu. U dvadeset drugoj godini ovog neobičnog veka, goreopisana hiperprodukcija manjinskih i slobodarskih zajednica (istinskih ili lažnih) posledično je dovela do zasićenja „ponudom“ na svojevrsnom „tržištu“ borbe za prava. I rezultat svega ovoga bi mogao biti uzrokom za zabrinutost: povećana ravnodušnost zbunjene civilizacije, globalno i lokalno. Kad ima toliko toga da se rešava, najbolje je ne rešavati ništa. Pa ni prava LGBT+ zajednice.

O kojoj danas govorimo.

Posle kraja ovog uvodnika.