I koliko će nas tek skupo koštati što mislimo da civilizacija počiva na seljankama sa gradskih bilborda. A ne na gospođama sa sela.

Voja Žanetić

Najluđe što nekome može pasti na pamet jeste da počne neki ozbiljan uvodnik sa dva oglasa za prodaju nekretnina. E, pa, za ljubitelje ludosti, ovo je trenutak kada tako nešto mogu i da pročitaju. Oglasi su, da naglasimo, pravi pravcijati i aktivni, pronađeni su prošle nedelje u Srbiji (a isti se mogu naći bilo gde u okruženju).

Izvolite.

* * * * *

Prvi oglas: „Selo Vučić odmah pored Rače Kragujevačke na putu za Kragujevac, prelepo i živo. U njemu okućnica 14 ari, sa kućom, štalom, ambarima, pomoćnim objektima… Pogodno za pokretanje nekog biznisa, jer je pored puta voda i struja, a pogodno i za život. Mogućnost i dokupljivanja njive od 1.6 hektara za 70€ po aru! Cena domaćinstva – 22.000 evra.

Drugi oglas: „Novogradnja, Novi Beograd, 84m2, 4.0: Luksuzni kompleks svojim budućim stanarima nudi jednu sasvim novu dimenziju udobnog porodičnog života. Prilikom gradnje korišćeni su najsavremeniji, vrhunski materijali. Stan se nalazi na idealnom, trećem spratu, trostrano je orijentisan. U cenu stana je uračunato i garažno mesto od 15m2, u garaži zgrade. Cena 300.000 €. Agencijska provizija za kupca – 2%.“

* * * * *

Svaku raspravu o selu, a i o ženama na selu – što je nešto čime se ove nedelje bavimo – možemo da završimo tako što ćemo da zamolimo uvažene čitaoce da ponovo pročitaju gore navedena dva oglasa, potom samo malo razmisle i da ih potom još jednom pročitaju i još jednom malo razmisle. Ali nije red ni da ovde priča završi ni da se to razmišljanje malo ne potpomogne.

Da, pred našim očima su se sudarila dva različita i razvojem suprotstavljena sveta vremena u kome živimo. Svet u usponu je onaj gradski, u kome se živi u najsavremenijim materijalima i na, možeš misliti, idealnom trećem spratu. Seoski svet, onaj koji ubrzano nestaje je – kako kaže njegov oglasni hroničar – dobar za biznis. A i za život, dodato je onako skromno i usput. Kako i dolikuje.

U urbanom svetu, sa bilborda na nas ostale smrtnike, gledaju zategnute i fotošopirane „idealne“ žene, doterane i estetski dorađene po svim potrošačkim i sebenegujućim standardima. U onom ruralnom svetu, nema bilborda (a ni ulica), umesto njih, od nebrige raspalim putevima špartaju ranoustajuće i po ceo dan poljoprivredno zaposlene žene, od kojih ne samo da su beskrajno udaljeni saloni lepote i fotografi sa filterima, već najčešće i vrtići, škole, domovi zdravlja, pošte i banke. U velikom broju slučajeva, od ovih dama daleko su i mlade godine: seosko stanovništvo u proseku je značajno ostarilo u proteklim decenijama. Radne snage željni domaći gradovi i gastarbajterska inostranstva odvukli su i mlade ljude i mlade porodice daleko od teškog i slabo plaćenog seoskog života. Selo je uglavnom staro, pa tako i žene u njemu.

Svemu navedenom ne pomažu ni pasulj iz Kirgistana, krompir iz Holandije, mađarski grašak, kineski beli luk, turski lešnik, zelena salata iz Italije, jabuke i kruške iz Poljske… Sve je manje toga što bi se na selima u okruženju moglo proizvesti, a da već negde u velikom svetu nije jeftinije, subvencija ili tehnologije radi. Zapravo, nije više pitanje kako ko – uključiv i žene – živi na selu, već kako je selo živo uopšte.

* * * * *

Ovaj uvodnik završićemo banalnom i bolnom računicom. Kvadratni metar stana u onoj gradskoj novogradnji, bez agencijske provizije, skuplji je 250 puta od kvadratnog metra domaćinstva u jednom selu, a 5.100 (pet hiljada i sto, slovima) puta od kvadratnog metra obradive zemlje u blizini tog sela. Negde između ove dve cifre sigurno se nalazi i numerička oznaka za to koliko je puta život žena koje žive na selu, u okruženju koje svakoj državi život znači, teži od svega što se u i o životu može zamisliti. I koliko će nas tek skupo koštati što mislimo da civilizacija počiva na seljankama sa gradskih bilborda.

A ne na gospođama sa sela.