Poduži je spisak tema povodom kojih se takozvani „obični svet“ poziva u pomoć ili na sveopštu solidarnost, a po pravilu tek onda kada institucionalna glupost i nemar poprime katastrofične društvene, ekonomske i ostale razmere.

Voja Žanetić

Pre no što smo se mi svi našli u ovoj situaciji moglo je da bude drugačije.

Pa je, recimo, nekom moglo da padne na pamet kako da se spreči da u ratu budu zemlja koja proizvodi (pa na primer) energente za Planetu i zemlja koja proizvodi (pa na primer) hranu za Planetu. Tim sprečavanjem bi se istovremeno sprečila i nestašica i rast cena hrane i energenata, pa ovaj uvodni tekst u našu ovonedeljnu temu ne bi bio ni potreban.

A tema je: kako da se štedi struja, a dok se gorepomenuti rat (invazija, agresija, kako god…) ne završi. I dok se ne uvede ekonomski red u buljuke kriznoprofiterskih pohlepnika, ošašavljenih nenormalnom zaradom u ovoj globalnoj nesreći. Pritom, dodatna nesreća u toj nesreći je i što zarađeni novac i traje i vredi manje nego pre početka ovog odvratnog ratovanja. A završetak neće skoro, sva je prilika.

Štednja struje, dakle. Do daljnjeg.

O tome pričamo sada.

* * * * *

Evo nekih predloga.

Televizor, recimo, možemo da isključimo. Ili mobilni telefon, kompjuter, štagod električno što do nas donosi vesti o svetu u kome živimo.  A i novine i magazine možemo da koristimo za potpalu, čime smo pitanje informisanja (čitaj propagande) u potpunosti i uspešno rešili, rešavajući i pitanje štednje struje i pitanje poboljšanja grejanja.

Nadalje, ozvučenja na političkim skupovima – od mitinga i konvencija, do parlamentarnih debata – ne treba da se uključuju, jer troše preko potrebnu struju. Akumulatori službenih i državnih vozila takođe u sebi imaju električnu energiju, koja može mnogo racionalnije da se troši, no da se budžovani vozaju ovamo i onamo, dnevnica i bonusa uglavnom radi. Peške, bre, da se ide – kriza je. A i zdravo je.

Nedostajuća električna energija se, potom, može i proizvoditi iz do sada nepoznatih izvora. Recimo, solarni paneli mogu da se postavljaju ispred naših vođa, koji istorijsku tamu u kojoj se nalazimo obasjavaju svojom neiscrpnom svetlošću. Ima tu sigurno i nekog magnetizma, koji nas takav, ka njima privlači, pa i to neku struju može da napravi. A da ne pričamo o tome da je ovaj intelektualni segment našeg društva nadaleko poznat po svakodnevnom „otkrivanju tople vode“, što samo po sebi predstavlja izvanredan potencijal za stvaranje nove energije. Island je mala beba za to.

I eto, već se čini da bi problem sa nedostatkom struje mogao biti manji no što mislimo i no što se plašimo. I to mnogo.

* * * * *

Nego.

Možda mogu malo ići na nerve neke okolnosti koje su u vezi i sa tom štednjom postojeće i sa proizvodnjom nove energije. Pa recimo: dok su se gomilale trupe na granicama i podizao ulog u partiji globalnog političkog pokera – a na temu toga čija vojska u koju zemlju sme da uđe, a čija ne sme – niko ništa nije pitao ovaj silni svet koji sad treba da se ogrće ćebadima u kućama i da odvrće neviđeno rastrošne sijalice. Isto tako, niko nikog ništa nije pitao ni kad se onomad rušila berza pod teretom nafriziranih akcija, ni kad su se donosile odokativne mere protiv pandemije, ni kad se štampao novac bez smisla i pokrića… I uopšte, poduži je spisak tema povodom kojih se takozvani „obični svet“ poziva u pomoć ili na sveopštu solidarnost, a po pravilu tek onda kada institucionalna glupost i nemar poprime katastrofične društvene, ekonomske i ostale razmere. A samim tim i političke, što je i najveći, ako ne i jedini uzrok vapaja za štednjom. Tako da, ukoliko pitate potpisnika ovih redova kako se štedi električna energija, odgovor je – nemam pojma, a možda za tom štednjom nema ni potrebe.

Nek se ovi gore snađu, pa nek je nađu. Njima je i potrebnija. Jer ako zavlada mrak, biće sasvim jasno ko nestanka struje treba najviše da se plaši.

Klik.