Umesto Berlinskog procesa, ovde se, sa mnogo većim entuzijazmom grade Berlinski zidovi, još lepši, veći i stariji no što je bio onaj originalni.

 Voja Žanetić

Ako ćemo baš iskreno i direktno, ne sećam se kako treba ni šta je juče bilo, a kamoli šta je bilo pre skoro dvadeset godina. A pre skoro dvadeset godina je bio, kažu, početak Berlinskog procesa. Šta god to bilo, odgovara moja podsvest. Dočim, moja svest kaže: idi na Internet pa vidi.

E, pa, Internet me je podsetio na to da je Berlinski proces međuvladina inicijativa saradnje koja ima cilj da revitalizuje multilateralne veze između Zapadnog Balkana sa  određenim zemljama EU, kao i da poboljša regionalnu saradnju zemalja Zapadnog Balkana u oblasti infrastrukturnog i ekonomskog razvoja. Inicijativa je, osvežava se moje pamćenje, počela prvom konferencijom o Zapadnom Balkanu u Berlinu 2014. godine. Berlinski proces je pokrenut od strane tadašnje nemačke premijerke Angele Merkel, a nakon što je tadašnji predsednik Evropske komisije Žan-Klod Junker objavio da narednih pet godina neće biti proširenja EU. Eto. Memorija restartovana.

I bi gos’in Junker više nego u pravu, onako uzgred da konstatujemo.

* * * * *

Moje maglovito sećanje delimično se razbistrilo, pa prizvah u pamćenje i podatak da je nekada postojala TV emisija „Okruženje“, te da je jedna njena epizoda snimljena za vreme druge konferencije održane u Beču, 2015. godine. Gosti emisije su bili i tadašnji i sadašnji lideri Srbije i Albanije – Edi Rama i Aleksandar Vučić. Uvodnu kolumnu emisije izgovorio je potpisnik ovih redova. TV „Okruženja“ više nema, a i Berlinski proces se, valjda iz solidarnosti, sve manje pojavljuje na televiziji. No, vratimo se sadašnjim danima. Od prošlosti, sve je očiglednije, nema nikakve koristi.

A u sadašnjim danima nasuprot povremeno u javnost izbijajućem Berlinskom procesu, kaže lagani pregled situacije, stoji jedan isti takav Otvoreni Balkan. To je, pak, „inicijativa“ iza koje – priča se po balkanskim „čaršijama“ – diskretno vire Sjedinjene Američke Države, a nediskretno nedostaje podrška Evropske Unije, uključiv i one gorepomenute „određene zemlje“, na čelu sa Nemačkom. Nadalje, prema takozvanom Otvorenom Balkanu su emotivno zatvorene čak i neke zemlje takozvanog Zapadnog Balkana, pa je svo ovo regionalno pomirenje/saradnja/udruživanje/štagod poprimilo prepoznatljive tipično balkanske obrise. U prevodu, ima nesuglasica po pitanju toga kako da se dođe do saglasnosti. I jedino što u ovom trenutku povezuje Berlinski proces i Otvoreni Balkan su Edi Rama i Aleksandar Vučić, koji uredno dolaze na sastanke i jedne i druge inicijative, u svojstvu Bitnih Faktora. I da, evo i ja opet pišem neku kolumnu koja ima veze sa njima dvojicom.

Osam Berlinsko-Otvorenih a realno nepomičnih godina kasnije.

* * * * *

Istorija ima ružan običaj da se ruga lepim istorijskim sastancima, konferencijama, inicijativama i vizijama. Pa, u tom smislu, između optimističkih početaka Berlinskog procesa – kao i polu-kompatibilnog  mu Otvorenog Balkana – i ovih dana u kojima trenutno obitavamo se nalaze jedna pandemija i jedno Ono u Ukrajini. A i jedna i druga od te dve pokvarene istorijske smicalice uticale su na to da se ljudi i  nacije međusobno udalje, te da im svaki oblik približavanja sve teže pada. Nije, dakle, čudno da i Berlinski i svaki drugi proces udruživanja u ovom i ovakvom okruženju sa ovim i ovakvim vremenom postaje Kafkin proces, prepun administrativnih, logičkih i raznih drugih začkoljica, koje saradnju odvode u zaborav, mnogo pre nego u budućnost. Te da se ovde, umesto Berlinskog procesa, sa mnogo većim entuzijazmom grade Berlinski zidovi, još lepši, veći i stariji no što je bio onaj originalni. Ne treba, dakle, ovde proces, nego macola (na slici). I ne treba da ga u ruci drže briselske, vašingtonske i ostale birokrate, nego oni koji već više od tri decenije drže ciglu, malter i mistriju (na slici) u rukama. Ako neće oni, da nađemo ko hoće.

Toliko o tome, plus ovo što piše u ostalim tekstovima na sajtu ove nedelje.

A potom će se slabo pamćenje vratiti, samo od sebe.