…umesto čestitke za 15 godina od osnivanja EFB

i umesto zahvalnosti za 11 godina saradnje

EFB sa projektom Okruženje…

 Voja Žanetić

 Lepa su ono bila vremena kada smo mogli smisleno da koristimo te dragocene i vredne pojmove tipa „okruženje“, „region“ ili „susedne zemlje“, a da referiramo na nešto što najviše utiče na nas ili mi utičemo na njega. Ali ta vremena su prošla, a da ni trepnuli nismo. Stiglo je ovo neko novo doba, kada baš sve utiče na nas, dok mi više ne utičemo baš ni na šta. Objasniću.

Pre par meseci na nekoj od društvenih mreža osvanula je vest da je poskupeo parking u nekom malom mestu, uz komentar koji objašnjava da je to i logično, jer je Ukrajina najveći proizvođač parkirališta u Evropi. Ta logika i te kako ima smisla, jer smo prethodno navikli na to da ne izlazimo iz kuće nedeljama, jerbo je nekom liku iz Vuhana (i dalje pojma nemamo gde je tačno Vuhan) pala epruveta u laboratoriji ili je neka familija iz okoline epruvete pojela pengolina (šta god da je pengolin, jer ga i dalje ne razlikujemo od ostalih nejestivih životinja).

Tada su nam već objasnili da sve mora da poskupi, jer odjednom nema kontejnera za robu u toj istoj Kini, a kontejneri su valjda bili i sirovina od koje se prave benzin, dizel i kerozin pa je poskupeo i transport, iz razloga koje nešto bolje razumemo. Ova logika svepovezanosti nastavila se kada je Putin odlučio da rat nazove Specijalnom Vojnom Operacijom. Tako je rat u Ukrajini postao razlogom da svaki pohlepnik razreže sopstvenu i ličnu ukrajinsku taksu i mi, evo već dve godine, gledamo direktan prenos procesa u kome novac i rad vrede isto, a sve što se za novac i rad kupuje vredi minimum duplo više. P-l-j-a-č-k-a, kako se ovih dana čudno piše reč inflacija.

I evo sada, kad je izbio ovaj novi somnabulni rat na Bliskom Istoku, valjda ćemo gledati novu fazu destrukcije okruženja, a iz razloga na koje okruženje uopšte ne može da utiče. Telefoni i kompjuteri se pune smatranjima ekonomskih i ratnih proroka, na sve podele koje imamo podelili smo se na Palestince i Izraelce (uz labavu povezanost sa podelom na Ruse i Ukrajince), a sve to činimo pod okriljem oktobarskih temperatura koje ni najbolja turistička letovališta ne bi radije poželela za vrhunce svojih sezona. I kad sve ovo sabereš, nama u okruženju je sve na svetu postalo još veće okruženje.

Nema više onih vremena kada su strane novinarske ekipe iz ovih krajeva prenosile lokalne tragedije zarad globalnog upozoravanja. Civilizovani svet je sa zaprepašćenjem i gađenjem gledao u našem pravcu, željan da ugasi naše Poslednje Svetske Ratove i da se prepusti mirnom čekanju u redovima za sve novije i novije verzije Ajfona. A evo danas, nekad mirni trgovi u nekad moćnim imperijalnim zemljama preplavljeni su ljudima koji mašu zastavama, kličući nekoj od zaraćenih strana, od čega ni jedna od njih nije u ovom našem okruženju. Zbog nas nisu skuplji šamponi i nutele po samoposlugama, zbog nas nema vatrenih propovedi među religioznima, ime zemalja iz našeg okruženja se ne ispisuje u onim crvenim trčećim trakama ispod zabrinutih voditeljki i voditelja svetskih televizija. Naše je prošlo, mi više nismo bitni.

Premda. Bili bi mi možda i nekom vredno okruženje, kad bismo držali seminare o tome kako da čitav svet sada ne bude kao mi nekada. Nešto kao kad bi Robinzon bio na turneji da objasni zašto ljudi ne treba da masovno naseljavaju pusta i daleka ostrva. No, i za to je izgleda kasno. Ovo naše okruženje je sa godinama izgubilo na značaju, jer se u međuvremenu čitav svet pretvorio u jedno veliko Okruženje, isto onakvo od kog smo hteli da pobegnemo, a sad više nemamo gde. Te je možda jedini način da ponovo postanemo bitni taj da se zauvek pomirimo, sad kada postoji opasnost da će svi zauvek ratovati.

Regionalna saradnja, dakle. To je tema ovog novog izdanja Okruženja.

A do sledećeg, kom Gaza, kom Jerusalim.