Sportisti političarima dođu kao neka vrsta ispravnog moralnog računa na kvarljivoj robi kupljenoj ispod tezge. Dokaz da su i njihova politička postignuća bazirana na talentu, trudu, upornom treniranju i usavršavanju veštine.

Voja Žanetić

 Pre no što odgovorimo na pitanje o potrebi bilo kakve veze naših sportista sa našom politikom, malo podataka…

U svojoj najnovijoj analizi relativno pouzdani sajt ResearchAndMarkets.com procenjuje da će se globalno tržište sporta u 2022. godini povećati na 501.43 milijardi dolara, a sa 354.96 milijardi koliko je to bilo u prošloj. Neki manje pouzdani izvori procenjuju da ova cifra ide i do 700 milijardi. Svetska trgovina oružjem, recimo, iznosi 531 milijardu evra.

Od proizvodnje i kupovine patika, kopački, dresova i trenerki, pa sve do trgovine onima koji ih nose, plus ulaznice, reklame i prava prenosa – sport i sve oko njega čini, recimo, nešto manje od 1% svetskog BDP. Čitava Australija ostvaruje 2%, afrički kontinent 2.9%. Sportski, jakako.

* * * * *

Ako, dakle, govorimo o sportistima mi zapravo pričamo o najvidljivijim i samim tim najpopularnijim delovima jedne ogromne industrije. Najpoznatiji od njih naši su realni Marvelovi junaci, čije su super-moći samo nešto prirodnije. Osim po pitanju natprirodnih sposobnosti zarađivanja: Le Bron Džejms će samo u ovoj godini privrediti natprirodnih 127 miliona dolara, Lajonel Mesi i Kristijano Ronaldo nešto manje. Da bi najbolji sportisti zarađivali, ne moraju ni da se bave sportom – Rodžer Federer će u 2022. godini zaraditi 86 miliona evra a da nije ni zamahnuo reketom. Spajdermen i Hulk mogu da mu pljunu pod prozor.

Kad smo kod supermoći, postoji jedna koja je i te kako važna za svet u kome živimo, a koja predstavlja najvažniji osnov opstanka civilizacije. Poštovanje pravila. Svoju popularnost vrhunski sportisti imaju zahvaljujući tome što verujemo da niko, od onih kojima se divimo, ne postaje rezultatski bolji od ostalih zahvaljujući vezama i poznanstvima, naslednim pravima, partijskoj pripadnosti ili korupciji. U našim uobičajenim životima, u kojima se i mi ostali nekako takmičimo, stvari su po pravilu obrnute od sporta. Evo, recimo, politika. U politici neko postaje prvi zahvaljujući gomili prethodno izlepljenih plakata, a u sportu se plakati lepe tek kad postaneš prvi. A i kad smo već kod pravila koje gore pomenusmo, njih u politici određuje onaj ko pobedi.

* * * * *

Sport je, takav kakav je, idealan da bude perverzno etički komplementaran sa politikom. Ljudi čiji je vidljiv novac baziran na vidljivim uspesima u okviru vidljivih pravila, kao rođeni su da pomognu onima kod kojih je situacija uglavnom potpuno obrnuta. Kada ugledamo sportiste u blizini političara, uglavnom je reč o tome da gledamo život kakvim bismo mogli da živimo a to nismo uspeli, a u društvu života kakvim živimo a ne bi trebalo. Sportisti političarima dođu kao neka vrsta ispravnog moralnog računa na kvarljivoj robi kupljenoj ispod tezge. Dokaz da su i njihova politička postignuća bazirana na talentu, trudu, upornom treniranju i usavršavanju veštine. Što je možda i tačno, samo što je taj sport kojim se oni bave najdalje što se od fer-pleja može biti. A i suđenje često dođe tek na kraju, a ne tokom utakmice.

* * * * *

U ovom našem okruženju, kao i u svemu, postoji dodatna muka i u sportu: besparica. Te su tako ovdašnji vrhunski sportisti uglavnom izvozna i slabo oporeziva roba, a za one koji su ostali ovde organizovano navijaju neki čudni likovi za koje legenda kaže da se često bave prometom neke druge, takođe slabo oporezive robe. Politika je, koliko se može razumeti, tu negde, u bezbednoj blizini. A zašto su, onda, ovdašnji vrhunski sportisti – ponekad i najbolji na svetu – često u blizini ovdašnje politike i političara, koji se ponekad čine kao najgori na svetu? Na ovo pitanje, koje smo postavili na početku, odgovor je isti onaj koji, moguće je, važi za čitav svet. Samo, u ovom regionalnom okruženju još i više. Kratko, jasno i jednostavno, posle duboke analize:

Zaista nemamo pojma.