Uprošćeno rečeno, mi u kesu za smeće ne bacamo otpad, već dane života svojih unuka i praunuka. Tako gledano, đubre nije ono što je bačeno, već ono što ga je napravilo.

Voja Žanetić

Od prošlog uvodnika, objavljenog na ovom istom mestu, prošlo je 14 dana.

Za to vreme, ako se možemo pouzdati u sajt www.worldcounts.com i malo matematike, svet je postao bogatiji za oko 81 milion tona đubreta. No, pustimo planetu i globalnu situaciju, analizirajmo personalni doprinos. Pa recimo: za vreme pripreme za pisanje ovog teksta, autor je sadržaj kante za đubre uobičajeno dopunio izvesnom količinom smeća. Nije kulturno preturati po otpadu, pa čak ni svom, ali ko zna kad će se ponovo pružiti prilika za ovu vrstu pripovedanja.

Dakle, sadržaj kante za đubre, nastao u goreopisanom vremenskom periodu: opušci i pepeo iz jedne poluprazne pepeljare; boca u kojoj se nalazio u dva dana popijeni jogurt; papirna kesa iz pekare, omot od topljenog sira, plastična kapsula iz aparata za espreso, parče folije koja obmotava čokoladu, priznanica sa bankomata; neshvatljiva količina papira iz fiskalnih kasa prodavnica i trafika; kesa u kojoj je bilo upakovano voće iz samoposluge; kora od banane; plastična boca od potrošenog gela za tuširanje; papir iz štampača sa tekstom od juče, koji je imao grešku. Bilo je sigurno još nečega na dnu, nego me mrzelo da kopam.

Vaš uvodničar je fabrika smeća…

* * * * *

Večno tragajući za modalitetima savršene egzistencije, Homo Sapiens se posle religija i ideologija – koje su nudile raj na Nebu ili Zemlji – odlučio za prikupljanje rajskih predmeta u korpama za kupovinu. Konzumerizam, dominantni društveni sistem svih kontinenata osim, donekle, Afrike, batina je sa dva kraja koja nemilosrdno udara po planeti. Na jednom kraju nalazimo se mi koji kupujemo kao nenormalni, na drugom oni koji tu poželjnu nenormalnost kreiraju svojom hiper-produkcijom. Planeta na kojoj se nalazimo je izvor energije i sirovina za proizvodnju, a finalni proizvod je smeće nastalo potrošnjom. Između te dve destinacije nalaze se milijarde ljudskih bića koja, i pored veoma jednostavnog procesa koji je u toku, i dalje traže neki drugi, viši smisao svog postojanja. A nema ga, nestao je. Napunimo kantu i odnesimo je u kontejner, zbog toga smo se zapravo i rodili.

Da bi ova tvrdnja o novonastaloj svrsishodnosti naše vrste bila još dokazivija, obratimo pažnju na pojavu otpada i tamo gde se on ne očekuje, pa se i ne vidi: lažne vesti su zapravo informativno đubre, sve popularniji hibridni politički režimi su demokratije na putu za kontejner, propaganda je politika koja se pokvarila i više se ne može ni reciklirati. Pre no što se baci koncept rok ili filmske zvezde u kantu za smeće, prelazni oblik se zove influenser, ravnozemljaši i internet nadrimedicinari su bića sa deponije nauke. Događaji u Ukrajini su zapravo Prvi svetski rat koji je ustajao i zaudara sa smetlišta istorije.

Otpad na sve strane. S kojim ne znamo šta ćemo.

* * * * *

Ljudi sada ima skoro osam milijardi, osam puta više nego što se procenjuje da ih je bilo pre samo dva veka. Osim toga, sada se u proseku živi otprilike dva puta duže no onomad, a teško da se može izračunati koliko mnogo puta više se potroši resursa po jednom dišućem pripadniku ljudskog roda. Da bi otpada u takvom stanju naše razmnoženosti bilo manje, ili da bi ga bilo makar više za preradu, nije dovoljna samo svest o zagađenosti Zemlje i ljubav prema prirodi koja se razbuktava unutar naših stanova u soliterima. Potrebno je iskreno globalno priznanje da ovaj svet nismo nasledili da bi ga ostavili na deponiji, pokazući pritom budućim generacijama dugački srednji prst konzumerizma. Uprošćeno rečeno, mi u kesu za smeće ne bacamo otpad, već dane života svojih unuka i praunuka. Tako gledano, đubre nije ono što je bačeno, već ono što ga je napravilo.

Srećno recikliranje, civilizacijo.