Kapital budućnosti malih zemalja Balkana, dakle, leži u njihovoj prošlosti. I u željenoj (valjda i mogućoj) sposobnosti da tu prošlost ne proživljavaju ponovo, kad već to čitav ostali svet ima nameru da radi.

 Voja Žanetić

Dugo nisam znao šta da napišem o Ukrajini.

Malo me je i sramota. Iz udobne stolice – sa frižiderom u blizini, te strujom u kablovima i vodom u cevima – “smatram” o tragediji koja se događa u zemlji koja će uskoro imati izbeglica kao moja zemlja stanovnika. Pisalo se i brisalo, ništa pametno iz tastature nije izlazilo.

I tako je išlo, sve dok nisam pročitao reči nekog istinskog mudraca sa Interneta: “Ako izbije III svetski rat, molim sve nas sa Balkana da se pravimo mrtvi. Od nas je dosta.” Baš vala, jesmo doprineli istoriji. Mada bismo mogli još doprineti, čime bih se pozabavio u narednim redovima. I ne zamerite na “smatranju”.

* * * * * * *

Dalekog 31. januara 1992. godine na knjižarskim policama pojavilo se delo američkog političkog filozofa Fransisa Fukojame: „Kraj istorije i poslednji čovek“. Samo nekoliko meseci posle desetodnevnog rata u Sloveniji, kojim je na izvestan način počeo krvavi raspad (post)socijalističke Jugoslavije, ova knjiga je objašnjavala kako okončanje postojanja Sovjetskog Saveza označava kraj ideološke evolucije i univerzalizaciju zapadne demokratije. Te na taj način i kraj same istorije.

Trideset godina kasnije, svoj praktični pogled na završetak istorije objavio je i Vladimir Putin, obavestivši Fukojamin post-sovjetski i post-istorijski svet da će mu u novom ratu možda doći i fizički kraj: Rusija je stavila u pripravnost svoje nuklearno oružje, dodatno argumentujući prisustvo svojih vojnih snaga u Ukrajini, a u svojevrsnom odsustvu ikakve logike i razuma. Cenu plaćaju obični ljudi, učesnici one istorije koja se nije završila.

Da je 1992. godine nekako mogao da se skoncentriše na događaje u Jugoslaviji, Fukojama ne bi zasipao zapadnu političku hemisferu tvrdnjama o konačnoj pobedi čegagod. Jer je Istorija najvećim od svojih prstiju ukazivala na to da ima svoje načine da se nastavi: narativ o budućoj univerzalnoj sreći Radničke klase na brzinu je zamenjen bajkama o blagodetima zauzimanja životnog prostora od strane Nacije. Među narodima i narodnostima bivše socijalističke Jugoslavije – ne među svim podjednako – podela jugoslovenskog državnog prostora razumela se i kao prilika za nacionalno razgraničenje.

Rezultat tog razumevanja su ratovi devedesetih u okruženju, okončani ima tome. Premda pesimisti to okončanje ne smatraju konačnim. Nezavisno od pesimizma i optimizma, ono što bi se moglo smatrati konačnim jeste saznanje da pitanje nacionalnog razgraničenja unutar bivših država socijalizma nije samo ex-jugoslovensko, jugo-istočno-evropsko ili kakvo god lokalno balkansko pitanje.

Ima tih Balkana, naime, još ponegde po svetu.

* * * * * *

Tri decenije posle Fukojaminog maštanja o apsolutnoj i konačnoj pobedi demokratije – a isto toliko posle početka raspada Jugoslavije – došlo je vreme da se napiše nova knjiga. Ali ovaj put ne o kraju istorije, već o njenom ponavljanju u nekim novim okolnostima. Ratovi u Jugoslaviji se nisu vodili pod budnim okom društvenih mreža, niti su bombardovanjima i opkoljavanjima gradova prethodili svetska ekonomska kriza, pandemija, polarizacija i poplava lažnih vesti. Bilo kako bilo, u svojoj arogantnoj tupavosti, velike sile su sebi dozvolile luksuz da – sa mnogo tragičnijim i mnogo globalnijim posledicama – u daleko gorim uslovima postanu ono što su tokom tri decenije mentorisale i usmeravale. Da postanu mi.

U tom smislu jedna od mogućih budućnosti ovih prostora leži u tome da zemlje takozvanog Regiona pružaju konsultantske usluge Rusiji, SAD/NATO/EU, Ukrajini  (tačno tim redom i tačno kako je navedeno) – u oblasti pomirenja i saradnje. Posebno u pogledu toga kako da se miriš i sarađuješ, a pod nadzorom i uslovljavanjem onih koji su sve tvoje greške megalomanski ponovili, tri decenije kasnije. Kapital budućnosti malih zemalja Balkana, dakle, leži u njihovoj prošlosti. I u željenoj (valjda i mogućoj) sposobnosti da tu prošlost ne proživljavaju ponovo, kad već to čitav ostali svet ima nameru da radi.

Pravimo se mrtvi, reče mudrac sa interneta.

Istorijo, možeš ti i bez Balkana, reče Fukojama u svojoj novoj, nenapisanoj knjizi.