Ako bi se tražio slogan za Evropsku političku zajednicu, „Bolje išta nego ništa“ bi sasvim solidno završio posao na Zapadnom Balkanu.

 Voja Žanetić

Pre no što krenemo sa razmatranjem pitanja u vezi sa Evropskom političkom zajednicom, a što je tema današnjeg broja Okruženja, želeo bih da izložim jedno lično iskustvo u kupovini automobila. Ima veze, ispostaviće se.

* * * * *

Dakle, prilikom jednog kupoholičarskog obilaska automobilskog salona, seo sam u model koji mi se činio i prihvatljivim i pristupačnim. No i sedanje i sedenje je dosta teško išlo, jer me je volan nemilosrdno udarao u kolena.

„Može li se ovo nekako podići?“ – bolno sam upitao ljubaznu prodavačicu novih modela automobila.

„Ne, gospodine. Podizanje volana nije predviđeno u osnovnom paketu.“

„A može li se spustiti sedište?“ – obazrivo sam davao signale da ću veoma teško izaći iz automobila, čiji volan nije dopuštao da možda ikad više pokrenem noge.

„Na žalost, ne. I za to je potrebna doplata osnovnog paketa.“

Pogađate, auto nije kupljen, ni u kom paketu. Izašlo se iz njega, jeste, još bride kolena, da izvinete.

* * * * *

Slučajevi „osnovnih modela“ nisu novi u humorističkoj literaturi. Art Bakvold, davni i divni američki satiričar, objasnio je u jednoj svojoj priči da bazen ispred kuće, u osnovnom paketu, podrazumeva iskopanu rupu nepravilnog oblika, a da se za sve ostalo mora doplatiti. Od čega je daska za skakanje najskuplja. Ali da bi se razumelo zašto, potrebno je da se priča pročita, nije red da se kvari poenta. A i valja nešto reći o Evropskoj političkoj zajednici. U daljem tekstu EPZ.

Dakle, EPZ bi, shodno iznetim dosadašnjim primerima, mogla biti laički shvaćena kao Evropska unija u svom „osnovnom paketu“. A to znači da  se zemlje članice EPZ nalaze u nečemu što, kako pokušavaju da objasne mediji, „nije institucionalizovani organ koji bi imao sekretarijat ili svoje predstavnike, već platforma za dijalog“. U tom smislu, pa sad koji god da je smisao u pitanju, Evropska unija je istakla da ona nije organizator prvog skupa EPZ u Pragu, već da je samo „facilitator“. Ova poslednja reč bi, valjda, trebalo da označava organizaciju, ali u osnovnom paketu. Ko bi ga više znao.

Osnovnopaketsko shvatanje EPZ omogućava i da razumemo da oni koji pristupe EPZ nisu obavezni da rade ono zbog čega nisu (više ili još uvek) članice Evropske unije, ali da su ipak, na izvestan način, uključeni u Evropu. Turska, Ukrajina, Velika Britanija, ako ima neko još, plus ovo malo (Zapadnog) Balkana: svi oni koji se nalaze u geografskoj mogućnosti da se smatraju Evropom (sem, u ovom trenutku, razumljivo, Rusije i Belorusije) moći će da se pitaju za mišljenje o nekim pitanjima koja su za tu Evropu važna. Finansijska pitanja o budžetu EU, pitanja o zakonskoj usklađenosti i još neka druga, naravno, neće biti postavljana.

* * * * *

Koliko se iz malo toga, jasno i javno definisanog, može razumeti, ako bi se tražio slogan za EPZ, „Bolje išta nego ništa“ bi sasvim solidno završio posao na Zapadnom Balkanu. Jer, u onom klasičnom smislu EPZ nije prošireno predvorje za one koji žele priključenje EU, a koje bi poslužilo da budu negde DOK čekaju. Ne, reč je o „platformskom“ mestu koje zemljama kandidatima za pristup EU omogućava kontakt sa EU – KAD VEĆ čekaju. Nije da nema razlike, i nije da je mala. I nije da nije malo bolje. Razliku između išta i ništa Zapadni Balkan će utvrđivati dva puta godišnje, koliko puta je predviđeno da se EPZ sastaje.

I za kraj: ono što je ostavilo najjači vizuelni utisak sa Praškog sastajanja jeste ogromni crveni tepih, preko kojeg je dugo gazila skoro beskrajna traka evropskih funkcionera. I prvo što, tim povodom, posmatraču možda može pasti na pamet, jeste potreba da se iz tog tepiha dobro istrese prašina, a kad Evropa sa njega ode.

O toj evropskoj višedecenijskoj prašini, neki drugi put.