Padanje sajtova i baza podataka predstavljaće samo jednu od mernih jedinica koje govore o tehnološkoj i svakoj drugoj zaostalosti svake infrastrukture, one za čije Administratore glasamo svakih četiri ili manje godina.

Voja Žanetić

Kompleksna priča o sajber bezbednosti – a time se bavimo ove nedelje – mora se odnekud započeti. Pa krenimo, na primer, od Arvinda Krišne, slabije poznatog glavnog izvršnog direktora kompanije IBM. U maju ove godine, gospodin Krišna je izjavio da će njegova kompanija do 2025. godine, a što je manje od tri godine od sada, svetu ponuditi na hiljade kvantnih kompjutera na prodaju. Za neke računarske probleme koje će te mašine rešavati, sadašnjem hardveru bi bile potrebne naprave veličine planete. Izgleda, dakle, da će tehnologija napredovati.

Vratimo se iz daleke 2025. godine u ovo danas. A u tom danas, kompanija za prepoznavanje lica „Klirvju AI“ objavila je da trenutno prikuplja 100 milijardi fotografija ljudskih lica, koja će biti smeštena u njihovoj namenskoj bazi podataka. Željeni rezultat ove operacije jeste, citirajmo, „da se svi na svetu mogu identifikovati“. Završen citat. Izgleda da će i nadzor napredovati, o radosti.

I, eto, tako to izgleda, za ovaj uvod, u belome svetu.

A sad trkom u okruženje. I tamo ima tehnološkog progresa.

* * * * *

Tokom proteklih nekoliko meseci svako malo je objavljivana jedna te ista vest o tome da je napadnuta digitalna ispostava državnih institucija u ovom regionu, a ono što se u vesti menjalo od slučaja do slučaja – jeste datum napada i naziv institucije. Eventualno, ako je postojao ikakav podatak o tome, navedena je zemlja iz koje se sumnja da je napad izvršen. Što govori, uzgred, da ili novinari ili napadnute institucije nemaju izgrađenu ideju o tome da postoji mogućnost da se, za 11 dolara mesečno, legalno pretplatiš na servise koji mogu da te virtuelno smeste u bilo koju tačku na svetu. Da li gledao porniće, da li napadao sajt nekog ministarstva, isto košta. A i vredi.

Ono što u vestima nije objavljeno, jer se malo o tome zna, jeste jedinstvena tehnološka infrastruktura, na kojoj počiva mogućnost svakog hakerskog napada na jednu prosečnu balkansku državu. Reč je, naime, o najsavremenijoj platformi pod nazivom „Tender 2.0“, a na kojoj počiva većina regionalnih državnih institucija. Za razliku od klasične kompjuterske tehnologije koja počiva na bitu, binarnoj cifri koja ima jedinice i nule, „Tender 2.0“ se zasniva na mitu. A mito omogućava jednu jedinicu i mnogo nula koje se daju i primaju na konkursima za javnu nabavku, posle čega dolazi do informatičke razmene, odnosno do razmene informacija koji su uslovi da se dobije posao. „Tender 2.0“ je naslednik platforme „Tender 1.0“, razlika je samo u tome što se mito ne daje jednoj osobi, već i partiji u kojoj se osoba nalazi.

U tom smislu, takozvano „hakovanje“ državnih sajtova nije napad, već test izdržljivosti softvera kreiranog uz pomoć „Tendera 2.0“. Da je sreće, pa da se mogu hakovati građevinski poslovi, marketinške usluge i na hiljade toga svega što država kupuje, kao što kupuje vebsajtove, znali bi nešto i o kvalitetu svega što su institucije pazarile ili prodale. Nego, do đavola, hakeri ne napadaju puteve ili poljoprivedno zemljište ili štagod već. Tehnologija nije toliko napredovala.

* * * * *

I tako… Padanje sajtova i baza podataka predstavljaće samo jednu od mernih jedinica koje govore o tehnološkoj i svakoj drugoj zaostalosti svake infrastrukture, one za čije Administratore glasamo svakih četiri ili manje godina. Sajber bezbednost – kao i svaki drugi oblik sigurnosti onoga društveno zajedničkog, što je našim Administratorima povereno – slična je bezbednosti kupusa koje čuvaju koze ili sira koga čuvaju miševi. Za razliku od dalekog sveta, koga onaj slabije poznati Krišna sa početka ovog teksta vodi u budućnost, nama ni neki daleko poznatiji Krišna više ne može da pomogne.

A ne treba nam ni onaj softver za prepoznavanje lica, dovoljno je da se pogledamo u ogledalo. Pa da identifikujemo ko će da trpi posledice.

U sajber i svakom drugom okruženju.