Četvrt je i više veka od kada su brojni tragični ratni događaji i zločini unutar ovog okruženja u istoriju upisali potrebu za suočavanjem: i sa zločinima i sa takvom istorijom.

Voja Žanetić

Pre skoro dve godine, kada je padao i datum i u njemu okrugla godišnjica koja nas zanima, okruženjem je harala korona. I ponajviše zbog rasplamsale bolesti i pridruženog joj karantina, u javnosti širom okruženja je slabašno i primećena i obeležena jedna važna okrugla godišnjica. Pa ne smeta da je se setimo i sada.

Dakle, sedmog decembra 2020. godine bilo je tačno pola veka od kada je 1970. godine nekadašnji nemački premijer Vili Brant kleknuo ispred spomenika Varšavskom getu. U danu kada se desio taj istorijski klečeći minut ćutanja, od zvaničnog kraja II svetskog rata prošlo je 25 godina, 3 meseca, i 5 dana. Kada se gore navedena vremenska udaljenost „nakalemi“ na savremenije balkanske ratne događaje, pa na primer na Dejtonski sporazum (potpisan 14. 12. 1995.), tada se dobije podatak da je neki ovdašnji Vili Brant trebalo da kleči 20. marta 2021. godine. A nije, koliko se da primetiti.

E, a da jeste, pedeseta godišnjica toga – što je apsolutno nepotreban podatak, ali neka i njega ovde – obeležavala bi se 2071. godine. Kakva daleka, a još uvek nemoguća budućnost.

* * * * *

O suočavanju sa prošlošću se, na ovim našim prostorima, govori više od četvrt veka. Ova osetljiva tema, kojom se „Okruženje“ bavi u novom broju, ima različit značaj u različitim delovima okruženja. Negde za tim suočavanjem nema previše potrebe, jer je rat bio daleko. Opet, negde za njim ima i te kako potrebe, baš zato što je rat takođe bio daleko, ali ne i učestvovanje u njemu. Oni, pak, kojima je rat bio previše blizu suočavaju se najpre sa tugom i bolnim sećanjima na stradanja, pa tek onda sa bilo čim drugim. Prošlost ovde ima mnoga lica, retko koje je lepo raspoloženo i veselo, pa ih nije lako ni pogledati. A najmanje ako se ona vide u ogledalu.

Tamo gde je neki ovdašnji Vili Brant nedostajao, a posebno tamo gde je najviše nedostajao, kao glavni argument njegovog nepostojanja moglo se navesti negativno raspoloženje domaće javnosti prema brantovskim činovima samopokajanja. Naravno, kako koren svih zabluda leži u neznanju, tako i eventualni pobornici ovog stanovišta verovatno ne znaju da je posle Brantovog klečanja 48% (tada Zapadnih) Nemaca smatralo da je njegov čin preterivanje. Podržalo ga je 41%, a onih koji („kao“) nisu imali mišljenje bilo je čak 11%. Dve godine kasnije, Brantovi socijaldemokrati osvojili su 45% glasova na izborima, i nikada posle toga nije bila tako uspešna na biralištima. Da Olaf Šolc zna gde bi sada moglo da se klekne za ovakve socijaldemokratske izborne rezultate, ne bi se sa kolena podizao nedeljama.

Neće biti, dakle, da je Viliju Brantu neku štetu donelo njegovo shvatanje suočavanja sa prošlošću, već baš naprotiv: samo godinu dana posle svog klečanja u Varšavi, dobio je i Nobelovu nagradu za mir. A ni Nemačka nema razloga da se požali na svog bivšeg premijera. Do njenog ujedinjenja došlo je, kad se samo malo bolje razmisli, faktički na Brantovim kolenima.

* * * * *

Četvrt je i više veka od kada su brojni tragični ratni događaji i zločini unutar ovog okruženja u istoriju upisali potrebu za suočavanjem: i sa zločinima i sa takvom istorijom. A i sa ovim okruženjem, generalno. No, pošto nam Vilija nema pa nema, te pošto je izraz „suočavanje sa prošlošću“ nekako postao neučinkovit od silne upotrebe, možda treba da se promeni taktika, a i tema. Možda, umesto zalaganja za suočavanje sa prošlošću, treba da se organizuje intenzivno suočavanje sa nesuočavanjem. To bi verovatno pomoglo da neki budući Brant klekne, makar, u znak izvinjenja što se to nije učinilo kada je bilo potrebno. Što će tada (pa kad god) značiti da je, konačno, počelo i suočavanje sa budućnošću.

A o tom, najvažnijem suočavanju od svih, neki ćemo drugi