Pravi “materijal”, istinski temelj humora, jesu ljudi koji imaju dovoljno snage da im sve ovo i dalje bude komično. Duh koji se smehom brani je osnova sve naše duhovitosti.

U okruženju i šire.

 

Voja Žanetić

 

“Sad baš imate materijala!”

Ko se ne bavi humorom i satirom, te ko zbog tog bavljenja nije koliko-toliko poznat drugima, nikad nije čuo ovu rečenicu. Ovi ostali jesu, pa recimo i autor ovih redova.

Navedenu rečenicu izgovaraju dragi nepoznati ljudi, koji često priđu da se sa njima poznatim autorom pozdrave i da malo proćaskaju o kvalitetu i kvantitetu humorističkog i satiričnog potencijala koje “ova situacija” i “ovo ovde” imaju. Te tako “situacija” i “ovde” postaju nekakav “materijal” uz pomoć koga se humoristi i satiričari, kako rekosmo, dalje mogu uspešno baviti time čime se bave.

Mala digresija. Pisac Slobodan Selenić je svojevremeno rekao da se samo u Srbiji ljudi “bave”, u ostalim zemljama ljudi rade.

Dakle, izgleda da taj “materijal” predstavlja osnovu humora i satire. I da bez tog “materijala” ne bi ni bilo ljudi koji obavljaju taj posao zasmejavanja ili gorko-smešnog promišljanja svega i svačega oslobođenog logike, smisla i svrsishodnosti. U tom smislu, a u ovom okruženju, satiričari i humoristi se satiru od posla.

Jer “materijala”, realno, baš ima. Samo da utvrdimo šta je on.

 

* * * * * * *

 

Zvezda početaka američke televizije, muzičar, glumac i humorista Stiv Alen je – u svojoj kolumni za “Kosmopolitan”, poodavne 1957. godine – prvi put u javnosti, izrekao verovatno najprecizniju definiciju komičnog:

“Komedija je tragedija plus vreme.”

Dakle, ako nečemu tragičnom damo dovoljno vremena, naći će se način da nam to postane i komično. Naravno, valja da postoji i potreba da nas nešto zasmeje. A to se obično desi kad se tužno ne može ili izdržati ili lako zaboraviti. Komedija je, u tom smislu, između ostalog i neka vrsta pokazatelja da smo shvatili da je tragedija naša. I da želimo da proučimo sve aspekte tog našeg “materijala”.

Ratovi, okupacije, siromaštvo, nemoć, pa evo sad i zdravstveno-društvena bolest, elementi su tragičnog od koga se, nekada i decenijama, sastavlja stvarnost ovog okruženja. Na to ide – poput onog voća ili povrća koga prodavci stavljaju gratis na pijačni kantar na kraju kupovine – šareniš živopisnih Vođa koji generacijama obećavaju da će iz tragedije izvesti. U bolji život, lepšu budućnost, u šta god. Može li se sve ovo do sada navedeno podneti i shvatiti bez smeha? Može. Ili uz pomoć demencije ili emigrantske egzistencije. Ali ako smo pri svesti i ako nismo pobegli u Kanadu, moramo se smejati, podnošenja radi. Od tragedije nam nema druge – do komedije.

Komično i satirično se mogu i optužiti. Da smanjuju bes i tako onemogućavaju revolucionarne promene. Da “peglaju stvarnost”. Da su “ventil”, bez koga bi krv krivaca tekla ulicama, prosuta od strane gnevnih. Jer se sve to buntovno dešava tamo gde nema humora i ka čemu mi ovde treba da težimo da bi došle promene.

Recimo u Severnoj Koreji.

 

* * * * * * *

 

Pre neki dan stiglo mi je pismo, mejl se danas to zove. Njih dvoje, bolesni od kovida. Muž ima vrtoglavice, grozne glavovolje, ne može da jede – piše supruga. Skuvali supicu, to nekako jedino i može. Uključili televizor, gledaju PLjiŽ. i u nastavku pisma piše:

“Pridigao se, jede malo i gleda, tako se slatko smejao a bled nikakav. Baš ste mu podigli raspolozenje.”

Steže se grlo kad se pročita, knedlu mu njegovu. Ne možeš se baviti ničim smešnim, sem ako poznaješ svašta nešto tužno. Taj  i takav “materijal”.

Od humorista i satiričara sada i ovde mnogo veće poštovanje zaslužuju svi oni koji se i dalje smeju, bez obzira što je to svakim danom sve teže. Pravi “materijal”, istinski temelj humora, jesu ljudi koji imaju dovoljno snage da im sve ovo i dalje bude komično. Duh koji se smehom brani je osnova sve naše duhovitosti.

U okruženju i šire.