Nultikulturalni svet smatra da ili ne postoji nikakav opšti dogovor; ili da je dogovor plod nekakve mračne zavere o nevidljivom porobljavanju.

 Voja Žanetić

Lepo je kad čovek ima mogućnost da jednu opštu temu započne autobiografskim ispovedanjem. Te stoga, ako imate vremena, vratićemo vremeplov u daleku i davnu 2001. godinu, da se ova prilika iskoristi.

A u to doba, kome su u Okruženju prethodili sukobi i ratovi, u istraživanjima na teritoriji Srbije je primećeno da se na pojam „tolerancija“ u velikom broju slučajeva reaguje negativno. Otprilike,  krajnje uprošćeno i preterano banalizovano: dobar deo prosečnih ispitanika je tada smatrao da je „ta tolerancija“ nešto što valja praktikovati pre svega jer „to stranci traže od nas“. Te je potpisnik ovih redova, kao mladi komunikacijski entuzijasta, bio angažovan da predvodi ekipu ljudi koja će toleranciju, makar u istraživanjima većinskih stavova, prevesti iz negativnih u pozitivne emocije.

Rezultat svega bila je kampanja sa sada dobro poznatim naslovom – „Da (i) komšiji krava bude živa i zdrava“. Slogan je nastao na bazi dugodecenijske, dugovekovne i planetarne tradicije da se komšiji želi sve najgore, jer bolje nije ni zaslužio, kad je već komšija.

Elem, tolerancija je danas relativno dobro, hvala na pitanju. Komšijina krava još odoleva, ali se sa komšilukom, lokalno i globalno, stvar zakomplikovala.

* * * * * * *

Dvadeset i kusur godina od davne kampanje za toleranciju, detaljniji pregled Komšiluka je pokazao da postoje još mnogi „Drugi“ koje valja tolerisati, te da ta pojava nosi naziv multikulturalnost. Nadalje, ne bi bilo loše da što više komuniciramo i saznajemo jedni o drugima, a što bi pomoglo i da se međusobno uvažavamo i čime se izbegava da se međusobno istrebimo naoružani, pre svega predrasudama. Ovo uvažavanje se zove interkulturalnost.

I jedan i drugi pojam našli su svoja mesta u raznim dokumentima, povremeno se pominju i u govorima za to zaduženih zvaničnika, mediji se katkad i toga dotaknu, a organizuje se i poneki događaj kreiran sa ciljem da se količina multi i interkulturalnosti poveća u lokalnom prostoru i vremenu. Tokom svega ovoga, osokoljen vaskolikom tolerancijom, dijalogom i razumevanjem, pojavio se novi fenomen. Pošto ionako još nema ime, nazvaćemo ga nultikulturalizam.

Za razliku od kulture, koja počiva na zajedničkim vrednostima i standardima koji služe da bi bilo koja ljudska zajednica mogla da funkcioniše, nultikulturalizam nema ideju ni o zajedničkom niti o funkcionisanju. Nultikulturalni svet smatra da ili ne postoji nikakav opšti dogovor; ili da je dogovor plod nekakve mračne zavere o nevidljivom porobljavanju. Već u sledećem koraku nepostojanje ili negiranje bilo kakve zajedničke kulture pokazuje nameru da postane kultura za sebe, hvata se za mobilni telefon i kompjuter  i traži sličnomišljenike razbacane po razuđenom svemiru interneta i mrežne komunikacije. Neki, čak, imaju na raspolaganju i televiziju i policiju i vojsku…

Sve ovo su neke ovovremene komšije, sa veoma čudnim kravama koje niti imaju rogove niti daju mleko. Već su veoma voljne da, bez ulaska u ikakav dijalog, nasrnu preko ograde, u rasponu afiniteta između ravne i tuđe zemlje.

* * * * * * *

Treća decenija dvadeset i prvog veka, dakle, uvela je potrebu da – pre no što utvrdimo u čemu se sve naše kulture razlikuju – pokušamo da razumemo i šta je neophodno od univerzalnog i zajedničkog, e da bi bilo šta funkcionisalo, pa i interkulturalnost. Tolerancija, koja je prihvaćena kao poželjna i podrazumevajuća, izgleda da zahteva ispisivanje debelih crvenih crta, ispod kojih postoje „vrednosti“ i „standardi“ koje je besmisleno uvažavati.

Nultikulturalizam, na taj način, postaje kandidat za nultu toleranciju, a opravdano nepostojanje tolerancije postaje tema o kojoj bi valjalo razmisliti, u znak zaštite bilo kakve različitosti koja je otvorena za dijalog. I koja je interkulturna, jer pre bilo čega drugoga – poseduje elementarnu kulturu.

Ako je potrebna nova kampanja za toleranciju, neka neko pozove.

Da bi komšija uopšte imao kravu, mora imati pravu.