Pod jedan, bilo bi lepo znati šta je (sve) pravedno. Pod dva, tri i četiri, valjalo bi imati one koji će valjane zakone donositi, one koji će ih valjano sprovoditi i one koji će ih valjano poštovati.

Dočim, život donosi druga rešenja.

Voja Žanetić

S vremena na vreme dođe vreme kad moraju da se promene termini kojima raspolažemo. Posebno u ovo vreme kolektivnog straha od smrti koji se, uzgred, podelio na strah od bolesti i strah od vakcine protiv prenošenja bolesti. A i sedimo uglavnom kod kuće, šta bi drugo i radili.

Vreme je, dakle, dušu dalo da se malo preispitamo po pitanju reči i izraza koje koristimo u govoru, raspravama, maštanjima… Pa tako eto i ta „vladavina prava“. Jer sa tom vladavinom prava – pravnom državom, kako god je zvali – izgleda kao da imamo malo problema. Pa daj da ih, u ovo malo narednih redova, pokušamo razjasniti.

* * * * * * *

Imalo se prilike, makar što se tiče potpisnika ovog teksta, prisustvovati mnogim prilikama u kojima je izricana rečenica „Sve po zakonu, čisto ko suza!“. Ta rečenica je, u etičkom smislu, veoma često veoma suprotna onoj naivnoj „Mora sve po zakonu da bude!“.

Sa zdravorazumske strane, a njome većina nas ne-pravnika raspolaže kao perspektivom, bilo bi lepo da Sve Bude Po Zakonu, a ne po nečijoj personalnoj ili, daleko bilo, lukrativnoj odluci. Opet, sa tačke gledišta onih koji se plaše da bi kakvo njihovo nepravedno činjenje moglo postati istovremeno i nelegalnim, to „sve po zakonu“ je formulacija koja ima drugačije značenje. Ona pokriva pažljivo usaglašavanje stepena nepravde sa zakonskim rupama, a koje je zakonodavac nemarno ili namerno ostavio da bi se kakvo zlodelo moglo obaviti u skladu sa paragrafima. Iz ovoga proističe da nije samo važno da li zakoni ograničavaju državu u represiji ili pojedinca u kriminalu, već i ko ih, kako i zbog čega donosi. Čisto da podsetimo, svojevremeno su se nacisti nadonosili Nirberških zakona, a povodom njihovog viđenja rasne jednakosti; rečenica „sve je po zakonu“ tada je imala verovatno jednu od najmonstruoznijih upotreba.

U tom smislu, dakle, pretpostavka za „vladavinu prava“ jeste „vladavina pravih“ ili „vladavina pravnih“, hajde… Gle, promenismo termin kojim se bavimo i zamenismo ga sa dva nova.  Šta znači igranje rečima, čudo jedno.

* * * * * * *

Opet laički gledano – a za bolje i nismo opremljeni – nekako izgleda kao da je za ovderazmatranu vladavinu potrebno nekoliko važnih stvari. Pod jedan, bilo bi lepo znati šta je (sve) pravedno. Pod dva, tri i četiri, valjalo bi imati one koji će valjane zakone donositi, one koji će ih valjano sprovoditi i one koji će ih valjano poštovati.

Dočim, život donosi druga rešenja. Za početak, nemamo baš nešto vremena da precizno razmislimo o tome šta je pravedno, jer se bavimo onolikom registracijom nepravednog. Potom, pisanje zakona je s vremenom postalo veoma surovi srodnik pisanju istorije: onaj ko je pobedio, ili pobeđuje, ima pravo da ispiše svoje stranice Pravila po kojima će se ponašati oni koji su izgubili. Pogađamo, ista ta manifestacija moći postavlja one i upravlja onima koji Pravila sprovode. I na kraju, poštovanje Pravila predstavlja neku vrstu posledičnog odnosa prema Zavojevaču. Onaj ko se pomirio sa stanjem stvari, straha ili kapitulacije radi, zakon će poštovati. Onaj ko nije, gleda gde su gorepomenute „rupe“. Ili ne haje za to gde je zatvor. Ili bi kršio zakon pa da ga je i sam napisao, prosto je takav tip. Kriminalac universalis.

Imajući ovo sve u vidu, pravnoj državi nedostaju minimum tri stvari: prava država, pravi državnici i pravi državljani. Opet smo se malo igrali sa rečima i opet smo dobili dobre rezultate. Što će reći, ako ćemo da zaključujemo prebrzo ili taman koliko nam dužina ovog teksta traži – pre vladavine prava mogli bi uspostaviti i vladavinu pravih reči. Da se ne zbunjujemo nepreciznim značenjima izraza koje smo prihvatili možda ponajviše zato što ih prečesto upotrebljavamo.

Pravo nam budi.