Osavremenjena verzija romana „Gospodar muva“ se uživo i neprekidno izvodi, daleko od naših očiju, a na pustim ostrvima koja su opustela tako što smo se od njih udaljili, verovatno i odselili.

Voja Žanetić

Kada je tema vršnjačkog nasilja planirana za ovo izdanje „Okruženja“, a to je bilo otprilike pre dva meseca, nije se moglo znati da će tekstovi biti pisani u vreme koje dolazi posle dve strašne tragedije masovnog ubijanja u Srbiji. Prvo od dva masovna ubistva dogodilo se u osnovnoj školi. Nema radikalnijeg vršnjačkog nasilja.

I odakle, sada i ovde, početi sa pisanjem o našoj temi? Ovo je uvodnik, stoga bi se mogli navesti neki okviri za razmatranje vršnjačkog nasilja: ono može biti direktno i indirektno; nasilje može biti fizičko, verbalno, psihičko, emocionalno, socijalno, seksualno, elektronsko; ono može biti različito po jačini i trajanju; a po navedenim tipovima, nasilje može biti pojedinačno ili kombinovano…

Posle ovog nabrajanja, dao bi se napisati i neki primer nasilničke infrastrukture društva u kome živimo, pa sad ilustrovalo se to agresivnom vožnjom na putevima ili agresijama armijski moćnih zemalja na slabije protivnike. I sa kog god kraja krenuli, ličnog ili imperijalnog, malo ili nimalo benignog, možemo pronaći putokaze nasilja po kojima se i mladi naraštaji upravljaju. Da, pomenuli bi se i mediji i društvene mreže.

Sve bi se ovo moglo. Ali ćemo ipak ovako:

* * * * *

Skoro sedamdeset godina ranije, britanski pisac Vilijem Golding objavio je svoj prvi roman pod nazivom „Gospodar muva“. U najkraćem, da podsetimo, roman se bavi grupom dečaka, koji se zadese na pustom ostrvu posle avionske nesreće.  Svi odrasli iz aviona su poginuli, tako da deca moraju sama da organizuju svoju novonastalu zajednicu.

Društvena organizacija među decom, makar ova za koju mi tvrdimo da se zove civilizacija, nije potrajala. Prepušteni samima sebi i svemu onome što skoro izvorna ljudskost i inače podrazumeva kada joj se uklone obavezujuće društvene „stege“, dečaci se dele u suprotstavljene grupe koje se bore za prevlast i moć. Među onim primitivnijima se proglašavaju demoni i uspostavljaju obredi, dolazi i do nasilja, do ubistva… Roman ima i srećan kraj: pripadnici mornarice, koji su bili u potrazi za srušenim avionom, pronalaze dečake i odvode ih sa pustog ostrva. Nazad u svet van ostrva, tamo gde civilizacija u međuvremenu nije ni vidno ni radikalno nestala.

Kreirajući roman „Gospodar muva“, Golding je napisao zastrašujući društveni horor, koji se ne malo puta aktuelizovao i pre i posle ove knjige, ali u svetu odraslih. Tamo gde društvene norme nestanu ili gde se one namerno zaborave – u širokom amoralnom prostoru između tuča i pljački, pa do ratnih zločina i genocida – nasilje će biti prvo, najefikasnije, a često i jedino oružje za proces decivilizovanja. „Gospodar muva“ je utoliko strašniji – i utoliko više horor od običnog života – jer se baš deci, za kratko vreme, dešava ono što odrasli sve vreme čine sebi samima, a kada zaborave da postoji nešto što je „odraslije“ od njih.

Vrednosti, pravila, zakoni.

Zajednica, dakle.

* * * * *

Vršnjačko nasilje, o kome ovde govorimo, moglo bi se možda posmatrati i kao osavremenjena verzija romana „Gospodar muva“. Ona se uživo i neprekidno izvodi, daleko od naših očiju, a na pustim ostrvima koja su opustela tako što smo se od njih udaljili, verovatno i odselili. Škole, dvorišta, ulice, parkovi, tereni, tribine, hale, molovi, digitalni prostori; sve su to mesta kojima je, možda odavno, potreban dolazak neke „mornarice“, koja će odvesti aktere vršnjačkog nasilja – i one nasilne i one koji su žrtve nasilja – nazad u civilizaciju, tamo negde gde odrasli možda još nisu postradali nekom velikom nesrećom. A ako tog sveta nema, ili ga nema u dovoljnoj meri, onda će on morati da se napravi. Uz pomoć svega što je od odraslog i mudrog u nama još preostalo.

Sve ostalo je gospodarenje muvama, nenasilno govoreći.

Eto. Samo toliko o ovome, a u ovo vreme i na ovom mestu.