Evo se pitamo da li bismo imali više sreće kada bi se, umesto modernog izbornog karambola, organizovala jedna starogrčka izborna tombola.

Voja Žanetić

Ako dozvolite, biću prvi kolumnista i ovog sajta, a valjda i u principu, koji koristi usluge GPT-4 platforme za kreiranje dela kolumne. Ko velim, moderno je… Elem, veštačku inteligenciju  sam pitao šta je Kleroterion. Računam, to je sasvim dobar način da se počne baš ovaj i baš ovakav tekst. I evo šta kaže:

„Kleroterion (grč. κληρωτήριον) je bio sistem biranja službenika u antičkoj Grčkoj, a posebno u Atini. Korišćen je za biranje građana koji će obavljati javne funkcije, poput sudija, članova skupštine ili vojnika.

Kleroterion se sastojao od ploče na kojoj su bile nacrtane kolone u koje su se ubacivale bronzane pločice na kojima su bila ispisana imena građana koji su bili birani za javne funkcije. Sistem je funkcionisao tako što bi se nasumično izvlačila jedna pločica za svaku funkciju. Građani čija imena na pločicama bi bila izvučena, postajali bi javni službenici na određeni period.“

 * * * * *

Hvala, robote. A sad malo ja.

Stari Grci su, dakle, bili skeptični prema izborima kao načinu biranja za javne funkcije. Izbornoj korupciji i zavodljivosti govorništva oni su suprotstavili – lutriju. Srećan izbor se, tada, proglašavao najsrećnijim načinom demokratskog izbora na javne funkcije. Državni položaj treba dati – smatralo se par vekova pre rođenja Hrista – ne onima koji to baš žarko žele, već onima koji su imali tu sreću (ili nesreću) da budu izabrani uz pomoć političkog Loto-a. U slučaju politike, neka slučajnost odluči, rekoše oni koji su izmislili demokratiju. I kao da su bili u pravu.

Dvadesetak i oho-ho vekova kasnije, evo se pitamo da li bismo imali više sreće kada bi se, umesto modernog izbornog karambola, organizovala jedna starogrčka izborna tombola. Posebno bi to lepo leglo nama, u ovom okruženju, sa trodecenijskim stažom svedočenja da demokratski izborni sistem nije nikakva garancija sigurnog uspostavljanja kontrole narodne volje nad političarima. Međunacionalni konflikti, povećanje klasne nejednakosti, rasprodaja državne (čitaj – narodne) imovine, neprirodno obogaćivanje političke kaste i njima bliskih: sve ovo bi – ako ništa drugo – makar lakše palo ukoliko bi bilo posledica nesreće izazvane lošim izvlačenjem na lutriji, a ne loše završenim glasačkim entuzijazmom.  Odista prevelikim, a za postignute rezultate.

Nekakav naš Kleroterion bi, dakle, mogao biti krivac za ne baš najsrećniji prelazak iz maštanja o demokratiji iz doba socijalizma u surovu realnost takmičenja političkih preduzetnika iz doba ovog i ovakvog kapitalizma. Mogli bismo konstatovati da nismo imali sreće, jer smo imali nesrećno izvlačenje. Ovako se čini da nemamo sreće, i to onako baš, ali da lutriju ne možemo da okrivimo, jer sem sreće, nemamo ni nju.

* * * * *

Stanje demokratije u okruženju, a i u principu, sada u najmanju ruku nije srećno. Zapravo, konstatacija da nismo imali sreće može da doživi i svoje taksativno raščlanjivanje: nismo imali sreće sa raspadom Jugoslavije; nismo imali sreće sa porastom kriminala i njegovim uticajem na politiku; nismo imali sreće sa razumevanjem šta demokratija sve mora da podrazumeva da bi postojala; nismo imali sreće sa domaćim i stranim biznisima koji su na politiku uticali; nismo imali sreće sa količinom kapitala koji je morao da promeni vlasništvo; nismo imali sreće sa geografskim položajem u odnosu na ideološki Zapad i Istok; nismo imali sreće sa industrijskom i medijskom revolucijom usred koje se demokratizujemo; nismo imali sreće ni sa ekonomskim i političkim krizama u zemljama koje bi trebalo da budu demokratski uzor za ugledanje – ali ni one nešto nemaju sreće u poslednje vreme…

I kako, onda, sa ovdašnjom demokratijom dalje? Pa da se uzdamo da ćemo u budućnosti imati malo više sreće, a i da razmislimo da li je, ipak, potrebno da aktiviramo stari dobri Kleroterion, ne bi li pokušali da do te sreće sa izabranima dođemo na najsrećniji mogući način. Skoro pa i jedini.

Srećno nam bilo.