Evropske integracije su sve više omasovljeni individualizovani proces „glasanja nogama“ – preseljenja mladih ljudi okruženja u one zemlje Evrope i sveta koje imaju manjak radne snage i višak novca.

Voja Žanetić

 Za svakog roditelja je težak, a istovremeno i radostan, trenutak kada njegovo dete prestane da veruje u realno postojanje Deda Mraza. Doduše, a ujedno i srećom, vreme nastupanja tog prelomnog momenta u životu mladog naraštaja se ne može baš tačno utvrditi, jer deca još neko vreme iz lukrativnih razloga foliraju da veruju da im je nekakav čika s bradom – a uz pomoć letećih sanki koje vuku takođe leteći irvasi – ostavio poklon za Božić ili Novu godinu. I na kraju tog dvosmernog procesa obmanjivanja, Deda Mraz se pominje samo simbolično, u znak pukog poštovanja perioda odrastanja. I svi znamo da smo se od početka lagali, ali nadalje ćutimo o tome, zarad mirnog nastavka međusobne ljubavi i sloge. A i Deda Mraz možda ipak dođe.

Jer nada umire poslednja.

* * * * *

Da ne bi gnjavili čitaoce sa parodiranjem ove priče o Deda Mrazu – a koji bi donosio deci poklone ako budu dobra i ispune klastere njegovih uslova – preći ćemo odmah na tezu da je priča o pristupanju Evropskoj uniji s vremenom postala bajka, u koju pritom veruje i sve manje stanovnika ovog okruženja. Te da se zarad lukrativnih poklona, koji se još uvek mogu dobiti iz Brisela i okoline, svi prave da je isto kao onda kada su, recimo, Bugarska i Rumunija po hitnom postupku primljene u EU. Te da će i zemlje Zapadnog Balkana – koje ionako nisu baš previše integrativno sposobne i voljne – neka takva bajkovita sreća da sustigne.

Na ovom mestu treba dodati i to da se pre nekoliko dana pojavila vest da je u Austriji trenutno slobodno oko 230.000 radnih mesta. Za one koji upravo završavaju srednje ili visoke škole taj podatak, a i njemu slični koji uporno stižu iz Evrope, predstavlja jasan signal da treba uzeti pasoš u ruke i tražiti svoju životnu sreću tamo gde posla ima i gde je dobro plaćen. Sad ovo prebacimo u temu ovog broja „Okruženja“, a ona bi bila odnos ovdašnjeg mladog sveta spram evroskepticizma i evropozitivizma u Regionu:  tu bi se moglo zaključiti da stariji možda i imaju još malo razloga da veruju u briselskog Deda Mraza, ali mlađi imaju baš baš mnogo manje. Što i nije nešto čudno, jer ulazak čitave države u Evropsku uniju ne predstavlja preveliku brigu za nekog ko u taj isti ekonomsko-politički prostor može ući pojedinačno i samoinicijativno. Pokazujući pasoš na graničnom prelazu i zaposlivši se maltene odmah posle toga.

* * * * *

U neka davna vremena, gde jednosmerna avionska karta, do na primer Stokholma, nije koštala tek malo više od 50 evra, o političkim promenama moglo se i kako-tako razmišljati. U tim okolnostima mlada generacija, željna bolje budućnosti, tu budućnost je aktivno ostvarivala u okviru teritorije gde je i rođena. Protesti, glasanje, pritisci na starije, pa čak i revolucije –  širok je bio asortiman mogućnosti kojim su nove generacije stvarale lični, a posledično i kolektivni bolji svet. U ovim godinama ovog veka sve te opcije sužene su na jednu reč: doviđenja. Regionalne zemlje, za čije se teritorije strasno i krvavo ratovalo posle pada Berilinskog zida, svoje mlade sve češće viđaju tokom praznika i u sezoni godišnjih odmora, kad se vrate iz, pa na primer, tog istog Berlina. I to pod uslovom da se komunikacija nije svela samo na poruke, video pozive i slike na Instagramu. Evropske integracije su, dakle, sve više omasovljeni individualizovani proces „glasanja nogama“ – preseljenja mladih ljudi okruženja u one zemlje Evrope i sveta koje imaju manjak radne snage i višak novca. Te na pitanje šta misle mladi o procesu integrisanja Regiona u EU, ogovor može biti – isto što i o Deda Mrazu. Samo stariji ćute o tome, a zbog nade da će se iseljena mladost ipak jednom vratiti. Kad nas prime u EU, recimo.

Nada, rekosmo, umire poslednja