Reklamni blok naših života postaje nepodnošljivo dugačak, ne ostavljajući mesta ni za šta drugo – skoro pa ni za život sam.

Voja Žanetić

Jedna od meni omiljenih institucija našeg društvenog života je crveni tepih. Njime koračaju filmske i medijske zvezde, debelim ukrasnim gajtanom i stubićima odvojene od novinara, fotografa i vrištećih obožavalaca. Tom crvenom stazom ispod nogu „izuzetnih“ šetaju se takođe i državni dužnosnici, odvojeni uniformisanim orkestrom, počasnim strojem i zastavom od baš svega ostalog.

Iz ljudima svojstvene potrebe da se „uzvišeni“ razlikuju od „plebsa“, ovaj tekstilni glorifikator ima veoma dugačku istoriju. Kaže „Guglo“ da je crveno ponjavče prvi put rasprostrto ispod nogu kralja Agamemnona, u istoimenoj Eshilovoj predstavi. Na renesansnim slikama crveni tepih viđan je u podnožju prestola, a prvu savremenu upotrebu imao je 1821. godine, kada je njime gazio američki predsednik Džejms Monro.

I kakve sad to veze ima sa današnjom temom? Danas se bavimo Influenserima i njihovim uticajem na nas ostale – koji ne utičemo ni na koga, a što je najgore i ni na šta… Ima, veze, kako da nema. Strpljenja, molim.

* * * * *

Ova najmodernija vremena pre svega se odlikuju time što se –  uz pomoć novih tehnologija – preoblikuju i renoviraju svi naši načini društvenog ponašanja. Pa je tako svet digitalnih medija samo učinio formalno drugačijom večnu i univerzalnu ljudsku ambiciju da budemo istaknutiji od drugih: da nas bolje vide, čuju, slušaju i pamte nego ostale primerke naše vrste. Biti “viđeniji” nikad nije bila ni najnovija, a ni poslednja na listi ljudskih želja. Naprotiv.

Elem, digitalni mediji, kao sredstvo ekstremnog omasovljenja – pa sad čega god – učinili su potencijalno izvodljivom svačiju nameru da bude poznat svima nama ostalima. Uz adekvatnu i nemalu potrošnju slobodnog vremena, svako može biti medij. I svako može biti neko ko “utiče” na svoju publiku. Što je kao posledicu dalo milione primeraka Ikona Stila, Eksperata, Mislilaca, distributera različitih Poznavanja i Znanja, raspršivača svakakvih i svačijih Narativa… I svi su oni omogućili da naše vreme liči na tesnu ulicu u Jerusalimu, iz Monti Pajtonove verzije istorije Hristovog doba. Sokače nakrcano upitnim Prorocima koji, u svojevrsnoj pijačnoj manifestaciji, pokušavaju da što brže nađu svoju Pastvu, ovo dok nije počeo smak sveta. A samo što nije.

U ovom savremenom takmičenju u digitalnom proroštvu, neki učesnici su uspešniji od drugih. Te, ti neki uspešniji, zahvaljujući zanimljivosti sadržaja koje svojoj digitalnoj Pastvi nude, kao i broju Sledbenika koje na taj način dobijaju, postaju vlasnici atraktivne titule Influensera. Pa se pod njihovim nevidljivim digitalnim nogama počinje odmotavati digitalni, takođe nevidljivi, crveni tepih, koji ih odvaja od nas ostalih, neuticajnih smrtnika. Rezultat svega ovoga je da je tih tepiha sve više, da je viđenih sve više, te da se popularnost omasovila do granica podnošljivog.

Dajte, poznati ljudi, pa ko će više da popamti toliko vas nezaboravnih!

* * * * *

Digitalni influenseri i njihovi medijski sadržaji, nesumnjivo, stignu do nas mnogih. Potom: estradne zvezde, umetničke ličnosti, sportisti, kuvari, političari (kao posebna vrsta kuvara), a u poslednje vreme i lekari i nadrilekari – svi ti silni ljudi dodatak su gomili svega što pokušava da utiče na nas. Uz sve njih, u paketu, ide i sve ono ostalo što želi nekakav profit od svoje poznatosti: brendovi, proizvodi, usluge, ideologije, korporacije, religije… I na taj način, reklamni blok naših života postaje nepodnošljivo dugačak, ne ostavljajući mesta ni za šta drugo – skoro pa ni za život sam. U tom obilju “Influensinga” nije više problem da li su Influenseri – digitalni, analogni, profitni ili koji god drugi – više ili manje uticajni, već šta je sve drugo prestalo i da utiče i da nas se dotiče. Pa evo da navedemo, bar deo toga: obrazovanje, znanje, stručnost, informisanost, solidarnost… Mnogo je toga čemu je crveni tepih – a i ko će ga znati kad – izmaknut ispod nogu.

I na šta se više ne može uticati.