Zdravstveni radnici su tako, isto bez namere i još više bez želje, postali poslednja linija odbrane sloboda onog istog društva koje je u zdravstvo – kao i u sve ostalo „neprofitno“ – decenijama ulagalo taman koliko treba: da se dobiju izbori i da ne izbije revolucija.

Postoje makar tri osnovne vrste ograničenja slobode.

Jedna nesloboda jeste ona kada te neko drugi sprečava da nešto radiš. Druga je kada sam sebe sprečavaš. Treća je kad te tvoje zdravlje ograničava.

Ko je prošao kroz bolešljivo detinjstvo, nešto zna o kombinaciji prve i treće neslobode. Ono kad ti roditelji ograničavaju kretanje, zbog tvog zdravlja. Ko god je došao u situaciju kad slabog zdravlja ima i bez nadzora roditelja, zna za kombinaciju druge i treće neslobode. A ko god živi u ovim virusnim vremenima, zna ili makar naslućuje, kombinaciju svega nabrojanog.

Igrom zaraznih prilika, opet nam neko brani izazak napolje, da se ne bismo razboleli. U ovom kolektivnom pseudopovratku u rovito detinjstvo, čuvenu potkošulju bez koje se nigde ne sme – zamenila je maska. Promaju, istorijski najstrašnijeg uzroka sveg bolujućeg, odmenilo je rukovanje i fizičko približavanje. „Nemoj“, „pazi“, „šta radiš to“ – u kombinaciji sa „operi ruke“ –  vraćaju u opšte maloletstvo. Sloboda stečena teškom mukom odrastanja polako se povlači pred potrebom za opstankom u ovoj iščašenoj reprizi detinjstva. I koliko će slobode na kraju ostati? Da se razboliš samo od pitanja.

 

* * * * * * *

 

U centru našeg neo-retro-detinjstva nalaze se zdravstveni radnici. Ne svojom voljom, nikako ne po svojoj želji. Sistem njihovog rada i delovanja, stvoren za „mirnodopske“ uslove, našao se – u ratu sa Virusom. I kao i u svakom ratu, narativi onih koji nisu na frontu bezobzirno su se ponovili: „biće ovo brzo gotovo“, „pobeda je na domak ruke“… Ima i verglanja o zaveri, uvek ga je bilo.

Sa  tačke gledišta neregrutovanih, nemoguće je sagledati rat tamo gde se on stvarno odvija. Iz Berlina se ne može videti Staljingrad, kao ni iz Njujorka Okinava. Oni koji nisu medicinari, odnosno medicinski ratnici, o ovom sadašnjem ratovanju malo toga znaju. Delići slike o borbi sa ovovremenim nevidljivim neprijateljem mogu se dokučiti samo iz priča onih koji su vraćeni kući iz bolničkih rovova. Ali tu je većinom reč o bivšim bolesnicima, „ranjenicima“ koji nisu ni bili u borbi: medicinari su i dalje nama daleki vojnici, čija ćemo ratnička pripovedanja saznati kad se Ovo bude završilo. Jednom, ko zna kada.

U istoriji su ratovi pokretani ili produžavani iz vere da se ne mogu izgubiti. Tako je i ovaj rat determinisan bajkom da neće biti poraza: od priče o „imunitetu krda“ do vakcine, tog „čudesnog oružja“ koje će sve preokrenuti i koje samo što nije stiglo. U naizgled beskrajnom prostoru između „nije to ništa“ i „neće to mene“ krije se velika crna rupa u kojoj zajedno borave naša sloboda i naše bolnice.

A sa njima naša kultura i naša civilizacija.

Naše okruženje.

 

* * * * * * *

 

I u ovom našem lokalnom Okruženju, tranzicija se svojski potrudila da zdravlje, kao i mnogo toga nužno potrebnog, bude dostupno maltene samo onima koji imaju novca ili moći. Ili oboje. Zdravstveni radnici su tako, isto bez namere i još više bez želje, postali poslednja linija odbrane sloboda onog istog društva koje je u zdravstvo – kao i u sve ostalo „neprofitno“ – decenijama ulagalo taman koliko treba: da se dobiju izbori i da ne izbije revolucija. To isto društvo – valjda iz istih razloga kao i do sada – sada svojski radi na samoiluziji da virus i epidemija neće promeniti način kako smo do sada živeli. I kako smo i šta smo radili. Te da, sem što treba da se okreče i malo doopremuckaju bolnice, ništa drugo ni ne treba menjati. Ideja je, dakle, da kad ozdrave bolesni ljudi, lečenje svega onog ostalog što je bilo bolesno – odložimo za neka zdravija vremena. Jer za to nema leka. A nema ni lekara.

Srećan nam nastavak bolovanja.

Zaslužen je.