Za historiju tek mrvica vremena, a za svjedoke rata svaki dan bio k’o godina. Mir je, ali rat kao da je i dalje u našim glavama. Kao da se nastavlja mirnim putem, kroz zapaljivu retoriku političara. Suočavanje s tamnim stranicama prošlosti znak je herojstva i ljudskosti, sjećanja na nedjela, ma ko da ih je počinio, trebaju se njegovati.

Piše: Zijad Šehić

Kad god je kakav jubilej ili godišnjica o važnim historijskim dogadjajima, preplave me dvojaka osjećanja. Pa uz faktografiju koja je suština historije, prođu me i trnci emocija.

Grad u kojem živim, prepun je historije. Ovdje je počeo Prvi svjetski rat. Ovog mjeseca slavimo datum kada je zaključen mir u tom ratu. Više od stoljeća. Obilježava se i 25 godina pariško-dejtonskog Mirovnog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini. Za historiju tek mrvica vremena, a za svjedoke rata svaki dan bio k’o godina. Mir je, ali rat kao da je i dalje u našim glavama. Kao da se nastavlja mirnim putem, kroz zapaljivu retoriku političara.

I šta ostane iza ratova ?

Tužna sjećanja, prebrojavanje ranjenih i ubijenih, porušenih kulturno-historijskih, vjerskih i civilnih objekata. Onda se društvo počne uspravljati, porušeno obnavljati. Počinju se graditi spomenici, kao trajno sjećanje na te događaje.

Najtužniji « spomenik » brutalnoj prošlosti u ovom regionu, svakako je Mezarje u Potočarima kod Srebrenice i stradanje više od 8.000 Bošnjaka, što je Međunarodni sud presudio kao genocid.

Obilježavaju se stradanja i drugdje. I samo jedna nedužna žrtva zaslužuje spomenik.

Ovih dana u žiži javnosti bila je gradnja spomenika stradalim Srbima u Sarajevu. Kao obilježje nečovječnom ponašanju vojnika nad nedužnim civilima. Nisu izostali ni polemički tonovi, a ni političke konotacije. Jer predizborno je vrijeme.

Jedan moj kolega, historičar, rezolutno je za podizanje spomenika. Jer je suočavanje s tamnim stranicama prošlosti znak herojstva i ljudskosti, sjećanja na nedjela, ma ko da ih je počinio, trebaju se njegovati, kako bi žrtve, makar i simbolično, postale dio trajnih sjećanja.

A sjećanja nam niko ne može oduzeti. Pa kao i svakog novembra, sjetim se Dekreta o završetku Prvog svjetskog rata, u francuskom gradiću Compiègneu, 11.11.1918. godine. Ostali su i spomenici.

Među stradalnicima Velikog rata bio je i veliki broj iz Bosne i Hercegovine, koja je bila neposredno ratno području. Mobilizirano je 291.498 vojnih obveznika ili 16,2% stanovništva, formirano je po osam pješadijskih pukova i lovačkih bataljona. Bili su angažirani i u okviru drugih jedinica zajedničke vojske Austro-Ugarske monarhije u vojnim operacijama na Balkanskom frontu.

Osim muke i nevolje, stradalo je 38.000 vojnika iz  Bosne, posebno na Italijanskom frontu, rat je nosio i vojne uspjehe i nagrade istaknutim vojnicima i oficirima.

Zlatnom medaljom za hrabrost odlikovano je 146 vojnika, bosanskohercegovački pješadijski pukovi i bataljoni dobili su 35.637 medalja za hrabrost, natporučnik Gojkomir Glogovac odlikovan je ordenom “Maria Theresia”, plemićkom titulom barona i imenovan prvim bosanskim vitezom.

Na  njihov doprinos i hrabrost danas podsjećaju dvije spomen–ploče i jedan spomenik.

U središtu Graza, u znak sjećanja na bitku na Monte Melleti, u Beču, u Vojno-historijskom muzeju, gdje se nalazi spomen-ploča 1. bosanskohercegovačkom puku, te kod Boveca u Sloveniji, usred vojničkog groblja, nalazi se spomenik na kojem su uklesani carski strijelac i bosanskohercegovački vojnik.

Spomenici su nijemi svjedoci prošlosti, hrabrosti, ali sjećanje na glad, žedj, hladnoću, bolesti, patnje svakovrsne…

Da li su dovoljan artefakt za bol u duši ? Mogu li nadomjestiti  sve tegobe koje je rat nanio !?

Mogu li biti barem opomena da ratova više ne bude ? Da nam stvarnost bude osmjeh i sreća pojedinca, a ne pokušaj ispravljanja grešaka i posljedica rata.

Tada nam neće biti potrebna ni međunarodna diplomatija da nas miri i okuplja na mirovnim konferencijama.

Tada više nećemo ispraćati drage prijatelje i vlastitu djecu na put u daleke zemlje « trbuhom za kruhom ».

Pisaćemo i živjeti neku drugačiju i ljepšu historiju.

 

Prof. Dr. Zijad Šehić, redovni je profesor Filozofskog fakulteta Univerzita u Sarajevu i predsjednik Vijeća doktorskog studija na Odsjeku za historiju. Član je Komisije za historiju jugoistočne Evrope Fondacije “Pro Oriente” iz Beča.