Paradoksalno, dalji koraci na evropskom putu mogli bi dovesti do širenja ‘neevropskih’ vrijednosti nacionalizma i kultivisanja zemlje pogodne za ‘korov’ radikalne desnice.

Zdravko Saveski

S ovom dilemom se suočava politički establišment Sjeverne Makedonije u pogledu daljih koraka na evropskom putu. Realpolitika ovih koraka zahtijeva kompromise sa susjednim članicama EU (prvo Grčkom, a sada i Bugarskom), što iritira latentni nacionalizam prisutan u mnogim ljudima (u ovom slučaju: etničkim Makedoncima) gurajući ih u naručje radikalne desnice.

Paradoksalno, dalji koraci na evropskom putu mogli bi dovesti do širenja ‘neevropskih’ vrijednosti nacionalizma i kultivisanja zemlje pogodne za ‘korov’ radikalne desnice. A ako dalje političko približavanje EU-u dovede do kulturnog odstupanja od ideala EU-a, establišment EU-a može iskoristiti taj kulturni odmak i političke implikacije jače radikalne desnice kao izgovor da ne odobri članstvo. Na taj način svrsishodnost svih kompromisa napravljenih upravo radi članstva u EU gubi smisao. Na kraju ne dobijamo ni jare, ni pare.

Obično kasno reagujemo na prijetnju radikalne desnice. Odnosno, prijetnjom se pozabavimo tek nakon što postane gorući problem, a to je već prekasno. Borba protiv nacionalizma je dug proces i ne može se završiti od danas do sutra. A to zalaganje u Sjevernoj Makedoniji (kao i na cijelom Balkanu) obično biva napeto, nesistematski, a često se ide dva koraka naprijed, pa tri koraka unazad. Velika većina svoju etničku identifikaciju smatra najvažnijim, pa čak i jedinim elementom svog identiteta. Činjenica da su Makedonci ili Albanci im je najvažnija, možda jedina bitna stvar, pored toga što su ljudi, radnici, žene, građani Tetova itd. To sve već postavlja temelj na koji se može nakalemiti nacionalizam. A neuspjesi intelektualne ‘elite’ doprinose jačanju ove osnove. Ne samo obični ljudi, već i ‘intelektualci’ djelaju sa amaterskim (i pogrešnim) shvatanjem da patriotizam znači voljeti svoj narod, a da to postaje nacionalizam (samo) ako mrziš druge. Kakvi su rezultati ovoga?

a) bezbroj „patriota“ koji ne razumiju pojam „zemljaka“ i prepoznaju samo „sunarodnjake“, kojima nisu poznati pojmovi poput etičkog patriotizma Igora Primorca, a da ne govorimo o antinacionalizmu, internacionalizmu i kozmopolitizmu.

b) nacionalistički hegemonistički narativ istorijskog (ne)znanja gdje je tekst ‘Kruševskog manifesta’ terra incognita; Delčevov etnički identitet za njega je najvažniji; ASNOM Makedonija je postala mantra, a zaboravlja se da je bila za jugoslavensku federaciju, a ne za samostalnu Makedoniju; sjećamo se ubistava koje su počinili Bugari u Vataši za vrijeme NOB-a, ali zaboravljamo žrtvu Albanaca iz Dolnog Jabolčišta, zajedničko mahanje makedonske i albanske zastave u oslobođenom Kičevu, nošenje makedonskih i albanskih partizana od strane Albanskih seljana iz Ravena, solidarnost žitelja Tirane s makedonskim partizanima, ubijenih od strane fašista.

Nauka o istoriji je pretvorena u jazbinu nacionalista (‘patriota’), nije stvorena kritička historiografija, a politikologija stagnira, nemoćna u razvijanju čak i najosnovnijeg oruđa za borbu protiv nacionalizma. U tom kontekstu ‘intelektualci’ su podbacili. Latentni nacionalizam tinja u mnogima od njih; kada nije uznemiren, svodi se ‘samo’ na pasivnu antipatiju i nepovjerenje prema pripadnicima drugih nacionalnosti. Ali kad se uznemiri, pretvara se u plodno tle za procvat radikalne desnice, ako ne i gore.

Jačanje radikalne desnice slabi izglede za članstvo u EU ne samo Sjevernoj Makedoniji, već i cijelom zapadnom Balkan. Dakle, kada dalji koraci na evropskom putu budu zahtijevali kompromise koji neizbježno jačaju radikalnu desnicu, treba dobro razmisliti, inače bismo mogli doći u situaciju da dobijemo i jaku radikalnu desnicu i nulte šanse za članstvo u EU. Dosadašnji napori protiv nacionalizma i drugih faktora koji hrane radikalnu desnicu očito su bili uzaludni. Moramo kritički preispitati zašto je to tako, umjesto da bezglavo jurimo kroz zid, procjenjujući da je jačanje radikalne desnice proračunati rezultat rizika donošenja ‘hrabrih’ (i ne baš mudrih) političkih odluka.

 

Zdravko Saveski, dr. sc. Istraživač/docent, Institut za društvene i humanističke nauke – Skoplje