I Mira i Đorđe, bili su poznati i prepoznati kao ličnosti pomirenja u međunacionalnim sukobima koji, i trideset godina nakon poslednjeg rata, još uvek tinjaju i uvek ponovo buknu…

Vojislav Todorović

Nedavni odlazak iz zemaljske dimenzije dveju slavnih ličnosti nekadašnje Jugoslavije, Mire Furlan i Đorđa Balaševića, izazvao je mnoge emotivne reakcije na obe strane, srpskoj i hrvatskoj i, naravno, širom našeg bivšeg državnog prostora, koji danas najčešće označavamo neodređenim terminom – Region. I Mira i Đorđe, bili su poznati i prepoznati kao ličnosti pomirenja u međunacionalnim sukobima koji, i trideset godina nakon poslednjeg rata, još uvek tinjaju i uvek ponovo buknu, o onim datumima, koji jednu, ili drugu stranu, podsete na ono što je bilo, ne pružajući ama baš nikakvu viziju onoga što bi u budućnosti moglo biti.

Ali, doprinose li, uopšte, ličnosti poput Mire i Đorđa tom famoznom pomirenju, ma šta ono u realnosti predstavljalo? Svakako da je postojanje takvih ljudi svih ovih godina ulivalo nadu, ali ključno pitanje je – šta se dešava sad, kad ih više nema na ovom svetu? Vratimo se na emotivne reakcije što su ih izazvale smrti ovo dvoje umetnika, koje su su se desile u kratkom roku, jedna za drugom, pa se zapitajmo da li su pomirenja između duboko zavađenih i podeljenih, uopšte moguća u takvim trenucima? Imamo primere zavađene braće koja su se mirila nad grobom svojih roditelja, ali, ukoliko je tu u u pitanju samo emotivan trenutak i ukoliko stisku ruku nije prethodio ozbiljan misaoni proces, koji neminovno mora da sadrži i oproštaj, od tog pomirenja, na koncu, neće ništa biti. Slično je i kod smrti slavnih. Kad odu takve ličnosti koje smo voleli, sa njima umire i deo našeg života, mladosti, uspomena i mi neminovno žalimo za svim proživljenim trenucima koji se više nikada neće ponoviti. I to nas, na trenutak, zbližava sa svima onima koji istovetno proživljavaju odlazak, nama zajedničkih, slavnih miljenika.

Razni ljudi, međutim, u raznim delima  nekog umetnika koji je tokom svog delovanja stremio univerzalnim vrednostima, mogu se ogledati i identifikovati na sasvim različite načine. Jedan isti stih, ili pesma, Đorđa Balaševića mogu značiti nešto sasvim drugo meni i vama, a takođe, mogu biti na jedan način prepoznati i voljeni od nekog kolektiviteta, na primer, Hrvata i od nekog drugog, na primer, Srba. Takvo prepoznavanje, uvek je uslovljeno raznim drugim kulturološkim i identitetskim odrednicama, na osnovu kojih mogu biti postavljene sasvim drugačije paradigme. Ili sasvim slične, a opet nespojive, baš kao što su to, hajde da uzmemo baš te dve najopštije odrednice – pravoslavlje i katoličanstvo. Prosto rečeno, Đole je bio toliko poetički širok, da u njegovom stvaralaštvu gotovo svako može da pronađe ponešto za sebe, da se prepozna u tome što je pronašao i da bude privržen toj svojoj emociji, bez nužnog mirenja sa stranom sa kojom je u raskolu, jer taj raskol i nije zbog Balaševića, ili Mire Furlan, već zbog nečega sasvim drugog. Mnogi više nisu ni sigurni zbog čega tačno.

Branimir Štulić, takođe jedna od tih suštinski pomiritelnih ličnosti ovog prostora, koji je, za razliku od Mire i Đoleta, živ, ali kao i da nije, jer se sasvim distancirao od takozvanog Regiona, davno je napisao stihove:

„Ili je nemir

ili je strast

Ima tog ovdje i suviše“

 

Vojislav Todorović, pisac