Rijetko se može pročitati teza da kult ličnosti i kult ideje mogu proizvesti i pozitivne i negativne posljedice po funkcionisanje jednog društva i države, kao što je u slučaju Josipa Broza Tita.

Dr Vladimir Pavićević

 Često se u raspravama o politici mogu pronaći negativne refleksije o kultu ličnosti i afirmativne o izraženoj posvećenosti pojedinaca ili grupa ljudi jednoj ideji, pod pretpostavkom da se ta ideja smatra legitimnom u savremenom, demokratskom društvu. U nelegitimne sisteme ideja svakako se ubrajaju nacizam, fašizam, religijski fundamentalizam i sve varijante totalitarizma, dok se legitimnim, na primjer, smatraju konzervativizam, socijalizam, liberalizam, pa i nacionalizam.

Ono što se, međutim, rijetko može pročitati jeste teza da u odgovarajućim okolnostima i kult ličnosti i kult ideje mogu proizvesti i pozitivne i negativne posljedice po funkcionisanje jednog društva i države. Uz napomenu da je kult ličnosti često praćen kultom jedne ideje. Takav je na primjer bio slučaj Josipa Broza Tita.

Kult ličnosti Josipa Broza bio je jedan od temelja socijalističke Jugoslavije. Titova riječ bila je ravna važnosti ustava pa i jača od ustava, a svaka pomisao na puni politički pluralizam u tom sistemu značila je atak na ličnost doživotnog predsjednika. U zajednici koja se prepoznavala po odsustvu slobode i partijskom monizmu, kultom ličnosti je učvršćivana autoritarna vladavina, zbog čega je često bila kritikovana kao nedemokratski i autokratski poredak neslobode.

Ipak, u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore, u decembru 2018. godine otkriven je spomenik Titu i to u centru grada i još uz prisustvo gradonačelnika Podgorice i ministra odbrane. Otkrivanjem spomenika poručeno je da se zaostavština Josipa Broza u postkomunističkoj Crnoj Gori tumači i kao emancipatorska.

Gradska uprava i jedan od članova Vlade postkomunističke Crne Gore, koja je članica NATO i koja je kao svoj ključni politički cilj definisala članstvo u Evropskoj uniji, Titovu političku ličnost i komunističku epohu kroz koju je prošla Crna Gora tumače afirmativno što može poslužiti kao dobar praktički argument u prilog pluralnim tumačenjima efekata kulta ličnosti i kulta ideje koji su se razvijali u jednoj zajednici.

Posebno zanimljivim može se učiniti osvrt na kult ličnosti u sistemima koji su vrijednosno oblikovani kao demokratski. Iako će nekima to djelovati kao nemoguća postavka, takva situacija je zamisliva.

Kao primjer može se uzeti razvoj Savezne Republike Njemačke u poslednjih 40 godina. U ovom periodu u Njemačkoj su za kancelare birane svega tri osobe. Dakle, od 1982. godine na čelu države su bili Helmut Kol, Gerhard Šreder i Angela Merkel. Za razliku od Šredera koji je bio kancelar u dva mandata, i Kol i Merkel su bili kancelari Njemačke u četiri mandata, što znači punih šesnaest godina. I za oboje se vezuje razvoj kulta ličnosti.

Kol je ostao upamćen kao ujedinitelj Njemačke, budući da se u njegovo vrijeme Zapadna Njemačka ujedinila sa bivšom Istočnom Njemačkom. U njemačkoj politici je od 1982. pa sve do 1998. bio apsolutno neprikosnovena politička ličnost.

Slično je sa Merkel, iako bi na prvi pogled malo ko za nju vezao ideju izgradnje snažne političke ličnosti. Po svim relevantnim kriterijumima, ona to zaista jeste postala, o čemu svjedoči nadimak “Mama” kako joj tepa veliki broj građana Njemačke. Zabrinutost oko toga kako će se snaći njen naslednik samo potvrđuje koliko je snažan kult ličnosti izgrađen oko kancelarke Merkel.

 

Dr Vladimir Pavićević politikolog i političar, direktor je NVO Društvo za istraživanje politike i političke teorije, čije je sjedište u Baru, u Crnoj Gori