Samo u sinergiji vučenja EU i guranja država kandidata,  proširenje je moguće.

 Dr Vladimir Međak

Sama činjenica da obeležavamo 20 godina od Samita u Solunu na kom je pružena perspektiva članstva u EU državama Zapadnog Balkana, a da je samo jedna postala članica u međuvremenu, govori koliko stvari u procesu proširenja nisu dobre i koliki je nedostatak vizije.

Kao i u svakom procesu, i ovde je potrebno dvoje za tango, inače je uspeh procesa nemoguć, a u ovom slučaju je želja za tangom oscilirala među učesnicima. Kad je postojala kod država Zapadnog Balkana, ona je manjkala kod EU, kao odlučujućeg faktora u procesu.

Države ne mogu ući u EU nasuprot volji EU, međutim i same države kandidati moraju biti spremne da guraju članstvo i izvedu potrebne reforme. Samo u sinergiji vučenja EU i guranja država kandidata, je proširenje moguće. Faktor vučenja EU, je odavno nedostajući u procesu proširenja. Njegov manjak je bio evidentan početkom 2010’, nakon ulaska Rumunije i Bugarske, kad se EU tiho povlači sa Balkana, prihvatajući politiku stabilitokratije: „dok ne pravite probleme i nema nasilja, nećemo vas pitati za demokratiju“. Ugrožavanje demokratije u nekim državama Balkana, koje je pratilo ovu politiku, nije preterano zabrinulo EU. U takvim uslovima EU članstvo prestaje da bude glavna tema na političkoj agendi.

Jedino je Hrvatska imala dovoljno snage da gura članstvo i dovoljno sluha u samoj EU da to guranje ne ostane neodgovoreno. Ostale države nisu imale pozitivan odgovor, pa je vremenom i faktor guranja prestao.

U Srbiji je ovakav manjak volje EU, nakon 2014. godine iskorišćen za pokretanje reverzibilnih procesa i za povratak u pređašnje stanje, tj. stanje pre ulaska u proces pristupanja EU, praćenog intenzivnom anti-EU i anti-zapadnom propagandom, iako Vlada zvanično priča da je EU i dalje prioritet. Cilj propagande je da se građani Srbije ubede da ulazak u EU uopšte nije dobar za Srbiju ili u najmanjem ruku, čak iako je dobar, onda nije izvodiv u doglednoj budućnosti. Prema brojnim istraživanjima, nakon 10 godina propagande, značajan deo građana Srbije je u to i poverovao.

20 godina nakon Soluna, perspektive članstva Srbije u EU uopšte nisu ni izgledne ni ohrabrujuće. Vlada Srbija uporno odbija da se priključi EU u najbitnijem strateškom pitanju, odnosu prema Rusiji, promovišući ruske stavove u medijima, okrećući građane Srbije prema Rusiji, a protiv EU. Srbija takođe čini krupne korake u suprotnom pravcu u odnosu na reforme koje članstvo u EU zahteva, pre svega kad su u pitanju demokratija, vladavina prava, funkcionalne demokratske institucije, borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. U ovakvim okolnostima, ulazak Srbije u EU je moguć jedino ukoliko geopolitička promišljanja u EU odnesu prevagu i EU, iz geopolitičkih razloga, primi Srbiju (i ceo Balkan grupno). U tom slučaju, to bi bilo nadzirano članstvo, gde bi nadzor trajao decenijama, u kojima bi potrebne reforme konačno bile sprovedene. Tek nakon kraja nadzora, bi Srbija dobila status punopravne članice. Sve to je moglo biti izbegnuto jasnim držanjem reformske agende i jasnim političkim opredeljenjem da Srbija treba da bude deo EU i političkog zapada, a ne država kojoj je novčanik u Briselu, a srce na istoku.

 

Dr Vladimir Međak, pravnik i ekspert evropskog prava i evropskih integracija. Član Glavnog odbora Ebropskog pokreta u Srbiji