Možda usluga u vozu nije najbolja, i voz možda kasni, ali mi i dalje stojimo na istoj stanici na kojoj smo stajali pre 30 godina i verujemo da će se odlazeći voz raspasti i da „će Srbin nadmudriti ostale na kraju vica“.

Vladimir Medjak

Kad sam počeo studije na Pravnom fakultetu u Beogradu 1995. godine, prva stvar koju sam čuo o Evropskoj uniji jeste da se ona raspada i da neće doživeti kraj decenije. Pravni fakultet sam završio 2000. godine i osim jednog pasusa u knjizi iz Međunarodnog javnog prava izdate 1989. godine, EU u okviru zvaničnog programa studija uopšte nismo izučavali. Za tim izvesno nije bilo potrebe budući da samo što se nije raspala.

Ova mantra, ma koliko u praksi dokazano pogrešna, preživela je do danas. I danas čim neko hoće da opravda svoje nečinjenje da Srbija uđe u EU ili želi da zaogrne anti-EU svetonazor u kvazi intelektualni stav, odmah poseže za ovom mantrom koja naravno ne mora ni da se dokazuje. Kao što je Nušić u Narodnom poslaniku saopštio univerzalnu mudrost gazda Jevremu da svaki govor treba počinjati sa „narod zna…“ jer niko ne sme da kaže da narod zapravo nema predstavu o osnovnim činjenica o temi, tako i kad se priča o EU koriste se univerzalne poštapalice koje se predstavljaju kao aksiomi: „EU se raspada, pa šta ćemo onda mi tamo“, „EU je okoštala birokratska organizacija“, „koristi od članstva u EU nisu značajne, mnogo je skupo“… Svaka od ovih fraza zapravo predstavlja opravdanja zašto Srbija, za razliku od svog okruženje, nije deo EU.

Iako svaka od ovih teza pada u vodu na prvo potpitanje ili na prvi zvanični podatak koji se može dobiti na bilo kom ozbiljnom sajtu, dakle ne na vikipediji ili na rekaomijedančovek.com kod frizera, manjak javne debate pre svega na medijima i otvorena antiEU kampanja koju godinama sprovodi Vlada kroz tabloide, ove izmišljotine dovodi u rang dokazanih naučnih činjenica.

Pored već oprobanih fraza, u poslednje vreme dolaze i nove poput „Srbija je sve uradila da uđe u EU, sad je na EU da odluči da li nas hoće“. Problem ove najnovije poštapalice počinje kad se „Srbija je sve uradila“ suoči sa realnošću Srbije 2021. godine.

Srbija je 2014. godine otvorila pregovore o pristupanju EU kao slobodna država, sa polu-konsolidovanom demokratijom, koja se nalazi na 54. mestu na svetu po slobodi govora. Ove 2021. godine Srbiju više ne smatraju ni slobodnom ni demokratijom, a po slobodi govora smo na 93. mestu. Budući da sloboda, demokratija, sloboda govora predstavljaju osnovne vrednosti EU, upitno je da li bi Srbija danas uopšte dobila status kandidata, a što je bez problema u domenu sloboda uspela, sad već davnog marta 2012. godine. Srbija je danas stavljena na listu 10 država sveta sa najvećim padom demokratije i najvišim stepenom autokratizacije od 2010, a neki nas već svrstavaju među autokratske države.

Proces evropske integracije je početkom 90-tih godina 20. veka postao proces ujedinjenja evropskog kontinenta. Srbija se tada našla na pogrešnoj strani civilizacijske granice i krenula stranputicom, i to zaista po prvi put u svojoj novijoj istoriji nakon 1804. godine. Tada smo propustili voz glavnog procesa u Evropi. U jednom trenutku, posle 5. oktobra učinilo se da taj voz ipak možemo stići i zaista počeli smo da ga stižemo. Međutim, sada voz opet odlazi sa stanice, a mi ostajemo na stanici i žalimo se kako su kafa i usluga u vozu loši, dok kupei nisu najčistiji. Možda usluga u vozu nije najbolja, i voz možda kasni, ali mi i dalje stojimo na istoj stanici na kojoj smo stajali pre 30 godina i verujemo da će se odlazeći voz raspasti i da „će Srbin nadmudriti ostale na kraju vica“. Samo „vic“ nikako da se završi, a putnici u vozu odlaze ka svom cilju.

 

Vladimir Međak, ekspert evropskog prava i evropskih integracija. Trenutni je potpredsednik Evropskog pokreta u Srbiji i bivši pomoćnik direktora Kancelarije za evropske integracijeVlade Srbije.