Godinama su stvarani ambijent i utisak da bez političke podrške – preciznije, podrške vlasti – nema ni sportskog prosperiteta.

Vladimir Gojković  

Sport i politika su na ovim prostorima godinama, pa i decenijama povezani, uglavnom i nažalost, ne zbog toga što sportisti to žele, ili su svjesni toga, već zato što je sport jedan od instrumenata u rukama političkih zvaničnika i moćnika, koji imaju toliko iskustva da znaju kako da iskoriste svaku šansu da povećaju svoj rejting, imidž, ili moć.

Godinama su stvarani ambijent i utisak da bez političke podrške – preciznije, podrške vlasti – nema ni sportskog prosperiteta. Jednostavno, politika je vješto koristila sportske uspjehe za sopstvenu promociju i formiranje mišljenja da bez pomoći i podrške određenih političkih struktura ne bi bilo ni takvih rezultata. S druge strane, sportske organizacije često i prihvate takvu poziciju, strahujući da bi status mogao da se promijeni (pogorša) ukoliko se i pokuša razbiti takva percepcija…

Nikada nisam bio dio takve priče, kada gledam sa ove distance i sa ovoliko iskustva, drago mi je i ponosan sam na to. I da sam imao neka politička uvjerenja ili ideologije, ne bih ih promovisao, jer mislim da kao društvo nismo dovoljno zreli, a ne znam ni kada ćemo biti, da razlikujemo mišljenje i stav od lične i kolektivne koristi ili veze sa bilo kojom političkom partijom ili grupacijom.

U razvijenijim zemljama, potpuno je uobičajeno da sportisti učestvuju u političkom i društvenom životu, a da se ne doživljavaju kao pripadnici ili simpatizeri bilo kog političkog bloka, niti da takvu aktivnost obavljaju da bi stekli neke benificije, bilo lične ili sportske.

Kod nas, pa i na ovim prostorima, ponekad se zaboravi da su sportisti, prije svega, samo ljudi, te da i oni mogu da imaju svoje mišljenje i pravo da ga saopšte. Ne vidim ništa sporno u tome, ukoliko se neke poruke šalju iz istinskih ubjeđenja.

Nisam, međutim, siguran da poruke ili podrška sportista nekoj političkoj grupaciji zaista utiču na njen rast rejtinga ili popularnosti, ali nemam dilemu da popravlja imidž i da se na taj način koristi u političkim kampanjama. Za razliku od naših prostora, u kojima su sportisti, ali i ostale javne ličnosti, uglavnom samo „ukras“, apsolutno sam siguran da sportisti poput, recimo, Lebrona Džejmsa ili Novaka Đokovića, itekako mogu da utiču na formiranje javnog mnjenja, jer jasno je da njihovi stavovi nemaju „skrivenu pozadinu“, već su iskreni i predstavljaju vrijednosti za koje se oni istinski zalažu.

Sa druge strane, smatram da sport na ovim prostorima predstavlja jako vezivno tkivo i „instrument“ za zbližavanje. Tako je 30 godina, to sigurno znam iz iskustva koja sam stekao u mom sportu (vaterpolu). Nikada, ali baš nikada, nismo imali podjele bilo kakve vrste, osim naravno takmičarske i sportske, uvijek su odnosi bili najmanje korektni, a i više od toga. Pa, zagrljaj selektora Srbije Savića i Hrvatske Tucka, nakon jednog velikog finala, tako iskren i prijateljski, govori u prilog tome.

Mislim i da je tako u svim sportovima, da postoji zdravo rivalstvo na terenima, što je i suština sporta, a poštovanje među akterima. Svjesni smo da navijačke mase, posebno korisnici društvenih mreža posljednjih godina, doživljavaju sportski rivalitet na drugačiji način, ali na to, nažalost, ne možemo da utičemo  u onoj mjeri u kojoj želimo. To je, ipak, svijest koju stvaraju drugi, mnogo moćniji od nas.

 

Vladimir Gojković je selektor vaterpolo reprezentacije Crne Gore. Kao igrač ili kao trener,  osvojio je tri zlatne medalje na svjetskim i evropskim šampionatima i jos nekoliko srebrnih i bronzanih odličja na olimpijskim igrama i svjetskim i evropskim prvenstvima