U panici smo shvatili zablude o obrnutim vrjednosnim kriterijumima, o pogrešnim prioritetima, o značenju nekih stvari koje su do juče bile nevažne, o smislu življenja. Razumjeli smo ljudsku krhkost. Upoznali smo je, ali da li smo spremni za promjene?!

Dr Vera Jovanovska  Tipko

Kao da nemamo sreće s ritmičnim godinama. 2020. godina, kao i sto godina prije nje, izazvala je ozbiljnu aritmiju ustaljenog načina života. A taj način života – naviknut na dnevne tahikardije potjere za višim i daljim samopostavljenim ciljevima, zarobljen u snazi ​​raznih virtuelnih „mega“ trendova (biznisa, bajtova, piksela…) i povremeno začinjen uglavnom bizarnim mikro hedonizmima – doživio je totalni kolaps. Forma je podlegla suštini.

Uspostavljena globalizacija pokazala se kao glavni, nezaustavljivi nosilac virusa. Odjednom je pandemija preusmjerila fokus na davno zaboravljeni, mazohistički marginalizovani, zdravstveni sektor. U panici smo shvatili zablude o obrnutim vrjednosnim kriterijumima, o pogrešnim prioritetima, o značenju nekih stvari koje do juče nisu bile važne, o smislu življenja. Razumjeli smo ljudsku krhkost. Upoznali smo je, ali da li smo spremni za promjene?!

Doživjeli smo civilizacijski šok s brojnim „post-šok“ mentalnim posljedicama i na kolektivnom i na individualnom nivou. Ovo vrijeme neograničenih mogućnosti za prenošenje ogromne količine (dez) informacija, naročito mu je podložno. Mediji su nas preplavili mišljenjima, analizama, stavovima, brojevima, dijagramima, predviđanjima, očekivanjima, optužbama. Infodemija je prouzrokovala neku vrstu psihodemije s faktorom reprodukcije koji neprestano raste. Covid stres sindrom – kolektivni Covidisam. Mentalni softver zasnovan na hipohondrijskoj i opsesivnoj spoznaji s kompulsivnim ponašanjem. Psihosomatski stres kao posljedica ali i uzrok. Posljedica virusne pandemije. Uzrok smanjenog imuniteta i povećanog rizika. Stres koji neke preplavljuje strahom, a u druge njegovom negacijom.

Dogodila se emocionalna katarza. Povećani strah od zaraze, bolesti, ekonomske krize, nepoznatog, neizvjesnosti, smrti. Pojavile su se opsesivna kompulsivnost, razdražljivost, anksioznost, nezadovoljstvo, umor, nesanica, dekoncentracija, zloupotreba psihoaktivnih supstanci. Izgubljen je smisao života, povećana je hronična usamljenost, socijalna izolacija, samoubistva. Bijes i nestrpljenje su se rasplamsali, a s njima i porodično nasilje. Odjednom su naučeni automatski mehanizmi svedeni, ljudi su prerasli u „tihe“ neprijatelje, pojavile su se granice i ograničenja. Javila se masovna depresija. Destruktivni vrtlog misli koji vuče ka dole. Kolektivna psihoza sa dugoročnim posljedicama.

Godinu dana kasnije.

Shvatamo, bar za sada, da digitalizacija ne može zamijeniti osjećanje ljubavi i empatije, ljudsku toplinu, altruizam, bol, pogled, zagrljaj, poljubac. Da su čak i najsofisticiranije mašine inferiorne u odnosu na neposredni kontakt;  da se moramo mnogo više fokusirati na sebe, da bismo bili kreativno prilagodljivi i inovativni. Podižući svijesti o važnosti mentalnog zdravlja ohrabrujemo i podržavamo naš unutrašnji instinkt za preživljavanje.

Shvatili smo i da smo neraskidivo isprepleteni. I pojedinačno i kolektivno. Ta beskonačna ograničenja i granice ne mogu postojati. Bez obzira koliko se razlikovali, u osnovi smo isti: sa sličnim mentalnim matricama, emocijama, otporima i odbrambenim mehanizmima. Lična sreća zavisi od kolektivne. Moramo promijeniti svoj odnos prema nama samima, drugima i prema prirodi.

Moramo što prije naučiti lekciju prihvatanja nepoznatog, nepredvidivog i neizvjesnog. I da za sve treba vrijeme i strpljenje.

Panta Rei.

I zato Lockdown – Shut down – Reprogram – Restart!

 

Dr Vera Jovanovska-Tipko, psihijatar, kognitivno-bihevioralni psihoterapeut, generalni direktor Terapijskog centra Ekvilibrium -razum i vizija, sa dugim praktičnim iskustvom.