Čak i kada žene prestanu da ćute, kada se solidarno organizuju kako bi se zaštitile i pokrenule akcije za promjenu svijesti, uvijek nedostaje pravi epilog koji bi rezultirao društvenim promjenama.

Uranija Pirovska

Nasilje kulminira tokom ratnih perioda i čini se da se završava spuštanjem oružja, ali kultura nasilja, posebno nad ženama na ovim prostorima, ne prestaje ni i u miru. Pored ekstremnih oblika kao što su femicid i silovanje, ova mizoginistička kultura je posljednjih godina našla široko polje manifestacije putem digitalnih alata. Uznemiravanje, koje je u osnovi zasnovano na mržnji prema ženama, uzrok je neravnopravne i svakodnevne borbe hiljada žena.

Iako smo oduvijek bile daleko od  ‘Skandinavki’, više je nego legitimno zapitati se zašto se žene u našim društvima, u kojima su dobile pravo glasa i učešća u javnom životu (čak i ranije nego u nekim daleko razvijenijim zemljama), i dalje  suočavaju sa nazadnim, nasilnim i dehumanizirajućim tretmanom. Mlade žene i djevojke, supruge, majke, sestre, koleginice. Kako još uvijek može biti uobičajeno da se polovina ljudskog potencijala tretira kao manje vrijedna od muške polovine?

Odgovor je nesumnjivo složen, kao i problem. Tranziciju na našim prostorima pratili su oružani sukobi, krvoproliće i uskrsnuće monstruoznih ideologija koje nemaju toleranciju za „druge“, drugačije i ranjivije. Na svježim ranama rata, uloga religija, a time i konzervativne politike uopšte, lako je ojačana. U takvim uslovima, pojava antigender pokreta u globalnim razmjerama lako je stigla i do svojih lokalnih predstavnika i zagovornika retrogradnih ideja i u političkom životu. Konačno, kao posljedica svega ovoga, ali istovremeno i kao dodatni razlog za podsticanje ponižavajućeg tretmana žena je nedjelovanje državnih institucija u slučajevima rodno zasnovanog nasilja.

Neprofesionalan odnos organa za sprovođenje zakona, lišen svake senzibilisanosti po ovim pitanjima, doprinio je stvaranju prakse nekažnjivosti, atmosfere u kojoj se žrtve plaše da prijave dalju viktimizaciju, kao i pravne situacije u kojoj uprkos usvajanju progresivnih politika kao što je Istanbulska konvencija, situacija na terenu se polako ili nikako ne mijenja, od statusa quo u kojem su životi žena, njihov fizički i mentalni integritet manje cijenjeni.

Sve u svemu, ne bi bilo pretjerano reći da se nasilje nad ženama na Balkanu češće završava epitafom, nego pravnim epilogom. To je zato što bi država radije mučila žrtvu nasilja, relativizirajući ono što je doživjela i preživjela, nego sankcionisala počinioca. Čak i kada žene prestanu da ćute, kada se solidarno organizuju kako bi se zaštitile i pokrenule akcije za promjenu svijesti, uvijek nedostaje pravo razumijevanje koje bi rezultirao društvenim promjenama. Regionalna reakcija aktivista na slučajeve seksualnog uznemiravanja na internetu putem grupa na platformi Telegram (Javna soba 1 i 2, Balkan soba, Đevđelija Hub, Srpska soba, Smokva i druge) svojevremeno je privukla pažnju javnosti Balkana, ali se krivični postupci pokreću samo za manji broj počinilaca. Odgovorni pred zakonom procesuirani su samo za „proizvodnju i distribuciju dječije pornografije“, dok odrasle žrtve ostaju bez zaštite i pravde. Sličan je i tretman žena i djevojaka u regiji, koje su pod haštagom ‘IHaveNotReported’ podsticane da prijave seksualno nasilje. Ako je žrtva tada ignorisana ili napadnuta više od počinioca, kako onda da nađe volje i snage da izađe, da ga prijavi, da se bori?

Bolji svijet je moguć tek kada se istinski počnemo baviti svim oblicima nasilja, uključujući i ukorijenjene svjetonazore, prema kojima, ne samo da ne postoji rodna ravnopravnost, već se odnosi superiornosti manifestuju u izlivima nasilja i uznemiravanja. Kulturološke promjene se ne dešavaju preko noći, već se istinski mogu ubrzati samo promjenama u institucijama i načinu na koji se tretira i sankcioniše nasilje izazvano mržnjom. Zato ženski pokreti, osim što jačaju otpor konzervativizmu i patrijarhatu kao prirodnom neprijatelju, pored stalnih napora da promijene svijest svojih zajednica, moraju biti izuzetno uporni i dosljedni u svojoj borbi za demokratizaciju i senzibilizaciju institucija i za punu pravnu, ekonomsku i socijalnu zaštitu.

 

Uranija Pirovska, izvršna direktorica Helsinškog odbora