U Sjevernoj Makedoniji, zakonodavstvo o životnoj sredini i srodne strategije su u velikoj mjeri usklađene sa onima Evropske unije. Međutim, postoje ozbiljni izazovi vezani za njihovu implementaciju.

Toni Popovski

Formalni mehanizmi za digitalne konsultacije o usvajanju strategija i zakona su uspostavljeni, ali nerijetko, nema dovoljno vremena da se izjasne sve zainteresovane strane i još uvijek nedostaju mehanizmi povratnih informacija.

Dosadašnje iskustvo sugeriše da se širi konsultativni procesi i odgovarajuća inkluzivnost redovno obezbjeđuju u slučajevima kada se strategije ili zakoni izrađuju kroz EU ili druge projekte koje podržavaju donatori, za razliku od samostalnih inicijativa izvršnih vlasti, kojima često nedostaje puna posvećenost u primjeni principa, učešću i transparentnosti.

Sa svoje strane, Skupština Sjeverne Makedonije je uspostavila praksu održavanja otvorenih konsultativnih sjednica komisija uz učešće predstavnika zainteresovanih strana, uključujući organizacije civilnog društva.

Što se tiče upravljanja otpadom, zakonsko rješenje predviđa uspostavljanje odgovarajućih sistema na nivou osam statističkih planskih regiona. Nadležnost je decentralizovana, a u uspostavljanju i funkcionisanju ovih sistema veliku ulogu imaju opštine. Sjeverna Makedonija ima jednostepenu lokalnu samoupravu, jedan nivo sa 80 opština i grad Skoplje kao posebnu jedinicu lokalne samouprave. Nadležnosti lokalne samouprave se simetrično prenose na sve opštine, bez obzira na njihov karakter (urbani ili ruralni), veličinu i druge specifičnosti. Rješenje sa uspostavljanjem regionalnih sistema upravljanja otpadom ima za cilj postizanje ekonomije obima kroz korišćenje oblika međuopštinske saradnje i institucionalne saradnje na nivou planskog regiona, u skladu sa odredbama Zakona o regionalnom razvoju. Trenutno su uspostavljeni samo određeni institucionalni aspekti, kao što su tzv. Regionalni odbori za upravljanje otpadom, a još se vode rasprave oko izbora lokacija za regionalne sanitarne deponije, kao i pregovori o uspostavljanju zajedničkih komunalnih preduzeća za upravljanje otpadom. Poseban izazov predstavlja otpor inicijativama za značajnu konsolidaciju opštinskih komunalnih preduzeća, s obzirom da trenutno svaka opština ima najmanje jedno javno preduzeće koja se uglavnom suočavaju sa finansijskim poteškoćama.

U kontekstu edukacije i podizanja svijesti javnosti o ekološki prihvatljivom upravljanju otpadom, u relevantnom zakonodavstvu je propisana eksplicitna obaveza opština, ali trenutno se ne može uočiti veća proaktivnost opština. Opravdanje se uglavnom nalazi u nedostatku finansijskih sredstava zbog niskog stepena fiskalne decentralizacije u Republici (samo oko 5% ukupnih javnih sredstava se troši na nivou lokalne samouprave). Regionalni odbori za upravljanje otpadom otvoreni su za učešće predstavnika civilnog sektora, a vezano za kvalitet usluga i tarife za upravljanje otpadom, planirano je da se obezbijedi učešće kroz opštinska vijeća, koji su nažalost uspostavljeni ali samo na papiru, odnosno za njihovo funkcionisanje nisu obezbeđena finansijska sredstva i tehnički preduslovi.

 

Toni Popovski, bivši ministar životne sredine i izvršni direktor Regionalnog centra za životnu sredinu za jugoistočnu Evropu