Jedva 1% Makedonaca smatra Bugare za prijateljski narod, a 80% Bugara priželjkuju da bugarska vlada stavi veto na početak pregovora za članstvo Makedonije u EU. Pitanje makedonsko-bugarskih odnosa polako prelazi sa nivoa konflikta između elita na nivo konflikta između dva naroda. Politički analitičari tumače da trenutna situacija dovodi u pitanje i evropsku perspektivu Balkana.

Piše: Petar Todorov

Istorija, tačnije spor oko „istorijske istine“ je opet glavna tema u odnosima između Makedonije i Bugarske. Njeni se istoričari i političari već više decenija spore oko prošlosti, identiteta etničkih Makedonaca i pitanja makedonske manjine u Bugarskoj. Ali, ako su to pre 1990. godine radili u marksističkom kontekstu, sad to rade u evropskom kontekstu. Ali u ovom evropskom kontekstu, kao i ranije, razmenjuju se uvrede i optužbe, a različitost odbacuje. Dok većina ljudi raspravlja o prošlosti, kao što to rade kad gledaju i navijaju za svoje omiljene fudbalske timove ili sportiste, političari se takmiče ko će dati „najpatriotskiju“ izjavu i ko će dobiti simpatije naroda i nacionalista. Pritom odbacuju se i kvalifikuju istorijske perspektive drugih kao lažne, falsifikovane, političke, uvredljive i slično. Sve ovo na dobar način pokazuje odsutnost pluralnosti i demokratskog kapaciteta u našim društvima. Naime, u našim društvima većina ne debatuje o istoriji, već navijaju za svoju „istorijsku istinu“.  Ali, Makedonija i Bugarska nisu jedini primer. Slični problemi postoje od Slovenije do Kipra i Turske. Svako ima svog istorijskog neprijatelja koji je „kriv“ za probleme sa kojim se vlastita zajednica/država suočava. Od dosadašnjih iskustava, jasno je da u našem regionu, na Balkanu, istorija i različita tumačenja prošlosti imaju veliki potencijal da stvaraju i/ili održavaju podele.

I uvek sebi postavljamo pitanje: šta treba učiniti da bi se stvari promenile? Pogotovo u situaciji u kojoj očigledno nedostaje podrška vladinih, tačnije državnih institucija. Postoji puno inicijativa istoričara i svih onih koji se na jedan ili drugi način bave prošlošću. Sve te aktivnosti daju određeni rezultat, možda ne onaj očekivani, ali polako podižu svest u društvima za različite perspektive i za depolitizaciju prošlosti. Ali, ono što možda nedostaje u našim društvima je veća solidarnost između intelektualaca, aktivista i svih onih koji se suprotstavljaju politizaciji istorije. Nažalost, veoma je teško mobilisati makedonske intelektualce i aktiviste o pitanjima i problemima vezanim za ratne zločine i pitanju nasleđa ratova nastalih  raspadom socijalističke Jugoslavije. Za Makedonce to je problem koji se tiče Bošnjaka, Hrvata i Srba, ali ne Makedonaca. Verujem da ni u Bosni ne misle da je problem s kojim se makedonsko i bugarsko društvo suočava nešto što se tiče njih. To je rezultat opšteg stanja u našim državicama i govori o odsustvu empatije i solidarnosti.

Da se vratim na makedonsko-bugarski problem. U proteklih par meseci ovo pitanje je postalo pitanje političke egzistencije, esencijalno pitanje za veliki deo društva. Dapače, politički analitičari tumače da trenutna situacija dovodi u pitanje i EU perspektivu Balkana. Pritom, jedine reakcije su došle od strane intelektualaca iz Bugarske i nekolicine njih iz Makedonije. Pored njih javilo se još par eksperata za Balkan iz Nemačke i Austrije. Ali nedvojbeno je primetljiva šutnja mnogo intelektualaca, organizacija koje se bave ovim pitanjima, ne samo u Makedoniji i Bugarskoj, nego i drugim državama na Balkanu i Evropi. Skoro isto kao kada se negira genocid u Srebrenici, a mnogo intelektualaca u Makedoniji samo konstatuju u svojim kancelarijama da to nije dobro. Uloga intelektualca nije da svoj posao i svoje ideje razmenjuje sa nekolicinom istomišljenika. Očigledno da nedostaje društveno i političko kod većine intelektualaca koji se bave prošlošću i njenom ulogom i značajem u savremenim društvima. U nedostatku podrške državnih institucija, neophodna je veća i solidarnija aktivnost i jači glas svih onih koji zastupaju ideje demokratije i pomirenja i koji se suprotstavljaju zloupotrebi prošlosti za političke i nacionalističke ciljeve.

 

Petar Todorov je istoričar zaposlen na Institutu za nacionalnu istoriju u Skoplju. Njegova oblast interesovanja je istorija Balkana u 19. i 20. veku, kao i pitanja istorijskog obrazovanja i (zlo)upotrebe istorije u savremenim društvima. Od 2018. godine član je Zajedničke komisije za istorijska i obrazovna pitanja između Severne Makedonije i Bugarske.