Tito je bio čovek kabineta, kamerne atmosfere u kojoj su, očito, osobine njegove ličnosti delovale ubedljivije nego što se to može videti u javnim nastupima.

Srđan Milošević

Slom socijalizma intenzivirao je debate i izoštrio razne kritike na račun tog poretka, kako globalno, tako i u lokalnim kontekstima. Deo tog sistema u jugoslovenskoj varijanti bilo i pozicioniranje Tita kao harizmatskog lidera odnosno takozvani “kult ličnosti”. Ovo nije najsrećniji koncept zbog toga što u sekularnoj aproprijaciji podrazumeva da se više težine stavlja na svojsvrsnu abnormalnost postojanja takvog “kulta”, a manje na to o kakvoj se ličnosti radi i to ne u personalnom smislu, već u smislu njenog istorijskog delovanja. Tako se zapada u zamku obrnute neobjektivnosti: umesto nekritičkog veličanja – nekritičko osporavanje. Zato je bolje govoriti o “harizmatskom liderskom poretku” jer taj pojam daje izvestan kredit i ličnosti koja se nalazi u njegovom središtu.

Veličanje lidera i negovanje njegove harizme nesumnjivo je, već u vreme Tita, bilo nesimpatični anahronizam. U jednoj republici takav sistem je još više delovao neprirodno i odbojno, naročito njegova poznosicijalistička hipertrofija usled dugog trajanja njegove centralne ličnosti. Nema u tome ničeg što bi danas trebalo posmatrati sa blagonaklonošću. Ali, osim što je takav odnos prema ličnosti vladara bio nasleđe sredine, objašnjenje za konstituisanje takvog odnosa leži i u konkretnijim sadržajima.

Najpre – Narodnooslobodilački rat. Uloga ratnog lidera sa oreolom pobednika i u sredinama modernije političke kulture (sa više kritičkog odnosa prema pojedincu na vlasti) emanira ugled i harizmu nesvakidašnje snage. U društvu koje, pri svemu tome, ima i naročito razvijenu oslobodilačku tradiciju ratna pobeda je siguran put ka masovnom prihvatanju, čak i kada ovo ne bi imalo i dodatni programski krakter, koji je Titovu ličnost pratio još od ratnog perioda (uzmimo samo Skriginove fotografije i Augustinčićeve biste).

Revolucija je druga uporišna tačka pojave o kojoj je reč. Ona je imala konstitutivni značaj za jedan novi, pravedniji i u mnogim aspektima svakako uspešan poredak socijalističkog društva. U prirodi je svakog sistema, ne samo u domenu globalnih društvenih odnosa već i u specifičnim oblastima (uključujući i najracionalniju od svih – nauku), da se njegovim osnivačima ukaže posebna počast. Ideja o “očevima osnivačima” prastara je transistorijska i kroskulturna pojava koja je tek u relativno novijem periodu ublažena, ali nije iščezla do današnjeg dana.

Sledeća važna okolnost koja je kao objektivni činilac doprinela izrastanju Titove pozicije neprikosnovenog lidera jeste raskid sa SSSR, odbrana nezavisnosti Jugoslavije i porast ugleda samog Tita i Jugoslavije u međunarodnim okvirima. Verovatno nikada nijedan svetski lider nije uživao takvo poštovanje, makar na manifestnom nivou, što je svakako doprinosilo ugledu u samoj zemlji.

Navedene okolnosti bile su toliko snažne da su delovale čak nasuprot nekim ličnim svojstvima samog maršala Tita. On najčešće nije delovao ležerno na tim masovnim manifestacijama i pažljivijem posmatraču neće izmaći utisak izvesne usiljenosti. Tito je bio čovek kabineta, kamerne atmosfere u kojoj su, očito, osobine njegove ličnosti delovale ubedljivije nego što se to može videti u javnim nastupima. Tito sa mitinga i velikih proslava samo je jedna dimenzija ove kompleksne ličnosti.

 

Srđan Milošević, jedan od vodećih srpskih istoričara mlađe generacije