Počnimo s pomalo komičnim dokazom: nema medija u Albaniji koji ne tvrdi da je ne samo nezavisan, već i ustrajni borac za načela slobode.

Sokol Shameti

U promotivnim spotovima koje televizije prave o sebi samima, čuju se himne o neospornim vrijednostima nezavisnosti na kojima su  utemeljene, dok pažljivo odabrane slike prikazuju redakcije u napetim, ali izuzetno profesionalnim trenucima sastanaka, spikere koji bacaju posljednji pogled na svoje bilješke, preokupirani hodajući hodnikom, izvještači sa terena se javljaju iz ruševina zemljotresa ili sa nasilnih protesta, a sve to prati pompezna muzika koja vas navodi na to da zamislite čitav zanat novinarstva kao poznatu scenu iz mitskog sukoba između Mirmidonaca a i Apolonaca u filmu „Troja“.

Desetak samohvalnih slogana glavnih portala na albanskom jeziku takođe ima nezavisnost kao glavnu temu.

Ali budimo jasni – u većini slučajeva radi se jednostavno o biznis marketingu. Budući da su mediji u Albaniji većinski u rukama biznismena kojima mediji nisu glavni izvor zarade, uporne tvrdnje o nezavisnosti i profesionalizmu više liče na usiljene reklame.

Opišimo jednu fantastičnu situaciju – putujmo maštom i pokušajmo zamisliti kakav bi trebao biti nezavisni medij u Albaniji, i koliko je to zapravo moguće.

Nezavisni medij su morali osnovati i voditi profesionalni novinari. Ovi novinari ne bi trebali imati samo iskustvo novinarske karijere, već i formalno novinarsko obrazovanje, jer bi ih to opremilo osnovnim tehnikama pisanja i izvještavanja, kao i alatima za pravilno rješavanje snažnih etičkih izazova našeg doba, a istovremeno bi radili ovaj posao s pravom ljubavlju kako bi od devalvacije zaštitili profesiju koju su odabrali kao stalni posao, a ne kao privremenu obvezu.

Međutim, u situaciji u kojoj u Albaniji više od decenije ne postoji formalno novinarsko obrazovanje – državni univerzitet je ovu granu prema zahtjevima tržišta transformisao u fabriku komunikacionih stručnjaka koji popunjavaju pres kancelarije različitih kompanija ili agencija – ova situacija ostaje malo vjerovatna.

Drugo, ako pod nezavisnošću podrazumijevamo zdravu distancu medija od faktora koji direktno ili indirektno utiču na njihovu informativnu i ostale misije tada situacija postaje jasna:  volja profesionalnih novinara nije dovoljna. Takođe je potrebno distanciranje vlasništva nad medijima od državnih izvora finansiranja. U trenutnom medijskom okruženju, barem što se tiče glavnih medija u Albaniji, ovo izgleda jednostavno utopijski.

Treće, čak i ako su prva dva uslova nekim kosmičkim čudom ispunjena, ostaje posljednji izazov: preživljavanje samo zahvaljujući strogom profesionalnom izvještavanju (koje se u mnogim slučajevima može činiti pretjerano prozaičnim) na loše obrazovanom tržištu, sa fiktivnim skandalima.

Ova tužna realnost tjera nezavisne medijske preduzetnike, u nastojanju da osiguraju doživotnu podršku njihovim inicijativama, da svoje medije pretvore u spektakularne formate u okvirima profesije, poput nekog talent show takmičenja.

Sve dok tržište s lakoćom osuđuje medije koji jednostavno izvještavaju o svemu što se događa u stvarnosti, a koji ne bi izvještavali o nepostojećim stvarnostima, i sve dok biznisi namjerno “isključuju” takve medije, tada, pred neizbježnom mogućnošću bankrota, ti mediji odlučuju privući pažnju donatora neobičnim oblicima svog postojanja.

Ovo takođe objašnjava činjenicu da jedini nezavisni mediji sa relativno velikim uspjehom u Albaniji, ostaju oni koji su profilisani u istrazi, provjeri činjenica ili sporadično, informativnoj satiri. Raspored nezavisnih donacija donacija, nažalost, takođe funkciše u skladu sa tržišnom logikom.

 

Sokol Shameti je albanski novinar; kolumnista raznih medija u zemlji, a takođe je eksperimentisao sa televizijom i pisanim formatima