U slobodnom padu kojim letimo kao društva već trideset godina, obrazovanje i vaspitanje mladih  najviše je uniženo.

 Slobodan Savović

Raspadom SFRJ raspao se i sistem društvenih vrijednosti po kojem su preci današnjeg Regiona živjeli, a koji ni nakon trideset godina nije obnovljen. Priča o EU integracijama sadašnjih političkih elita je alibi za nesposobnost da izgrade nove društvene vrijednosti na Balkanu. Sopstvene vrijednosti koje bi Evropska Unija u svojim različitostima prihvatila kao svoje.

U slobodnom padu kojim letimo kao društva već trideset godina, obrazovanje i vaspitanje mladih naraštaja (naše budućnosti) najviše je uniženo. To je i logično jer je prosvjeta arhitektura svakog društva. Marginalizacija prosvjetnog poziva je endemska pojava koja se manifestuje kroz skromni materijalni položaj prosvjetnih radnika, neadekvatne nastavne planove i programe i po čitavo društvo opasne trendove vršnjačkog nasilja. Sve to zajedno dovodi do unižavanja Nastavničke ličnosti i profesije. Konačni oblik tako opstruiranog prosvjetnog sistema su takozvani „konfekcijski profesori“ koji prosvjetljuju umove novih generacija na Balkanu.

Imao sam izuzetnu sreću i čast što sam pozvan da radim sa mladima i pružam im svjetlost znanja i vrlina. Osloboditi mlade ljude svih okova i korova neznanja i nevaspitanja i naučiti ih da misle sopstvenom glavom, to je životna nagrada vrijedna truda prosvjetnog radnika.

Mnoge su prepreke na putu odrastanja novih generacija. Vrijeme  u kojem naša djeca odrastaju traži da budu djelovi mnoštva, grupe. Sistem će ih jedino tako prepoznati: jedinke otuđene u mnoštvu istih.

U odrastaju im se kao svrha nameću jeftine materijalne vrijednosti i uzori. Na početku  u školi su to dobre ocjene,  pa onda papirne diplome škola i fakulteta, posao preko veze i konačno krediti banaka da bi u budućnosti bili zarobljeni automobilima, stanovima… Kao model se nameće funkcija bez sadržine.  I kao što je davno rečeno, grupa ljudi nema lice, ličnost, odgovornost, ne trpi lične vrijednosti. Sa grupom se nepodnošljivo lako manipuliše, ona zaboravlja šta je njena korist i sreća. Čim  postanemo statistički broj u grupi, odabrali smo da nas žigošu i odvedu u torove, svejedno da li su to nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi. A to je nažalost naša svakodnevnica  gotovo trideset godina.

Da ne bismo bili konfekcijski profesori kojima je srce na pogrešnoj strani tijela, moramo priznati za početak odgovornost pred budućnošću naših društava. Obrazovanje  je jedini štit i svjetlo koje možemo imati u životu. Jedino znanjem možemo sačuvati sebe kao pojedinca i osloboditi druge ljude, izgraditi sopstvene vrijednosti koje će biti naš doprinos ovom društvu i budućnosti naše djece.

Znanju pristoji osmjeh, a neznaju podsmjeh. Drugog puta nema.

 

Slobodan Savović, profesor istorije i geografije;  generalni direktor Direktorata za opšte srednje obrazovanje, stručno obrazovanje i cjeloživotno učenje u Ministarstvu prosvjete Crne Gore