Sve se zajednice zatvaraju u sopstvene okvire, pritom ne shvataju da nisu vjerske i nacionalne razlike uzrok problema i sukoba, već limitirana svijest unutar baš te zajednice.

 Slađana Kavarić Mandić

 Ako pratimo trend rasta broja mladih sa fakultetskom diplomom, može se učiniti da crnogorsko društvo napreduje. Ako pogledate odnos selo-grad, rastući broj migracija ka gradu takođe može ukazati na tendenciju modernizacije društva. Ipak, ono što brine je da ni broj diploma ni preskok iz kaljače na lakiranu cipelu za društvenu emancipaciju ne znače ništa.

U Crnoj Gori raste stepen religioznosti, a naprasni bum i agresivna politizacija govori dosta o prirodi i utemeljenju tog vjerskog obrasca posijanog devedesetih. Bez obzira na multietničku mapu društva, istraživanja pokazuju da se mnogi obrazovani, svjetski i napredni mladi ljudi sve više protive miješanim brakovima, te da stoga više doprinose ucrtavanju nevidljivih linija između kulturno, vjerski i nacionalno drugačije određenih pojedinaca (http://library.fes.de/pdf-files/bueros/belgrad/15293.pdf.

Zašto sa obrazovanjem ne raste i tolerancija? I zašto obrazovani ljudi ne mogu i ne žele pobjeći od pra-svijesti plemena?

Odgovor na ova pitanja nije jednostavan, jer je posljedica višestruko uzrokovana. Istraživanja, recimo, pokazuju i da Crnogorci i Crnogorke  najduže žive sa roditeljima, napuštaju toplo gnijezdo u prosjeku sa 33, što znači da skoro pola životnog vijeka provedu u poziciji djeteta (https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php?oldid=494351#Geographical_differences). Ne morate pratiti nikakva istraživanja da shvatite kako i posle osamostaljenja roditelji ne doprinose autonomiji već davno odraslog „djeteta“, ma koliko staro i ekonomski nezavisno bilo. Naprotiv, mnogo se češće trude uticati na bitne odluke odraslog i odavno punoljetnog čovjeka.

Ne nipodaštavajući statistiku, u želji da statistiku prokrvim, oživim, da ne ostane samo jedna tačka nad kojom se valja zabrinuti i pogledati potom u neko tuđe, daleko dvorište, daću nekoliko primjera iz svog okruženja.

Gotovo  svaka osoba islamske vjeroispovijesti oko mene smatra sebe ugroženom od strane ekstremnih pravoslavnih bogomoljaca. Na to imaju pravo, jer ako ne direktno, onda pasivno-agresivno veliki broj pravoslavno odgojenih persona ne bi volio za snahu ili zeta pripadnika druge vjere, posebno ne islamske, za koju već postoji dio loših epiteta, te gotovo opšti konsenzus o drugačijoj kulturnoj utemeljenosti. Ako nekog ne bi prihvatio u svoju porodicu, onda je svako drugo prihvatanje u najmanju ruku licemjerno.

Ali ovo je samo jedna linija zapleta. Ono na što nemaju pravo ni predstavnici islamske zajednice jeste da se zatvaraju u sopstvenu grupu, da tako isključuju i „nepravoslavne pravoslavce“, dakle veliki broj onih kojima vjera nije važna, ali imaju hrišćanska imena, što ih stavlja u skupinu onih za koje se moliš da neće okupirati srce tvoje ćerke ili sina. Njih će okupirati neki drugi okupatori, zar ne? Ekonomsko stabilni zet ili snaha iz dijaspore, koji su se zarekli na očuvanje tradicije i čiste krvi,  kao što se pravoslavni sin zarekao majci na vječnu ljubav a ona njemu na vječni topli obrok, koji nikad neće prvo ponuditi snahi nego sinu, jer se i među „naškom“ krvi zna čija je bliža.

„Kruženje krvi“ zapravo obrazuje vertikalni pravac od pretka ka potomku. Moja poenta je da se generacijski, s koljena na koljeno, prenose autoritarni refleksi koje nikakve bečelor diplome ne mogu promijeniti. I ti su refleksi slojeviti, u svim konfesijama, međusobno uslovljeni i politički profitabilni. Sve te naše jadne diplomice su na površini, dok duboko ispod vlada transgeneracijska trauma rata, kao i patrijarhalna klopka dominacije unutar porodice, roda i plemena.

Sve se zajednice zatvaraju u sopstvene okvire, pritom ne shvataju da nisu vjerske i nacionalne razlike uzrok problema i sukoba, već limitirana svijest unutar baš te zajednice, koja svojom destruktivnom logikom u različitosti nalazi problem, u spajanju razlog za podrivanje, u početku sklonost ka kraju.

Napredovanje je stvar otpora, ne pristajanja.

 

Slađana Kavarić Mandić je doktorantkinja filozofije i urednica portala Normalizuj.me