Stiče se utisak da će Otvoreni Balkan služiti kao geto za EU, koji će uvijek čekati pred vratima Unije, ali nikada neće biti potpuno integrisan u nju.

 Sefer Selimi

Kada su premijeri Zaev, Rama i Vučić najavili inicijativu danas poznatu kao Otvoreni Balkan, pojavile su se brojne dileme, nejasnoće i gotovo oštro odbijanje ne samo od strane lidera druge tri zemlje Zapadnog Balkana koji se nisu pridružili inicijativi, već i od strane relevantnih političkih i društvenih faktora unutar država pokretača.

Koncept Otvorenog Balkana koji se temelji na četiri osnovna principa Evropske unije – slobodno kretanje roba, kapitala, usluga i građana, u očima protivnika izgleda i utopijski i nedostižno zbog mnogo razloga, ali prije svega dominiraju tri faktora straha:

  1. Strah da li će se Srbija, koja je direktno učestvovala u balkanskim ratovima, vratiti na Balkan kao država bez teritorijalnih ambicija prema susjedima i kao konstruktivan partner u izgradnji zajedničke budućnosti mira i prosperiteta. Ovaj strah prvenstveno dominira državama izvan inicijative: Kosovom, Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom.
  2. Strah od „velike Albanije“ koju kao čudovište koriste mnogi protivnici Otvorenog Balkana, koji kod Edija Rame prepoznaju ambiciju da proširi svoj uticaj i van granica Albanije i da implementira ovaj koncept koji svi relevantni albanski političari smatraju anahronim, a za koji ima samo jednu alternativu – punu integraciju država koje žive u evroatlantskim strukturama.
  3. Strah od zamjene EU predstavlja zabrinutost da bi se ova inicijativa mogla iskoristiti kao njena alternativa. Odugovlačenje procesa integracije zbog korupcije i nesposobnosti političkih elita da sprovedu suštinske reforme koje bi u potpunosti transformisale države i društva Zapadnog Balkana, umanjile su nadu građana da će u bliskoj budućnosti njihova država biti punomoćna članica EU. Ako se tu doda i ćorsokak u koji su lideri EU gurnuli ovaj proces, stiče se utisak da će Otvoreni Balkan služiti kao geto za EU, koji će uvijek čekati pred vratima Unije, ali nikada neće biti potpuno integrisan u nju.

Ovo zahtijeva jasno definisan proces integracije, a tu jasnoću kao taoca  nažalost drži Bugarska, dok su drugi lideri u ovom trenutku nemoćni da je garantuju.

Postoje mnoge druge dileme, od kojih se neke neopravdano postavljaju kao zabrinutost oko ove inicijative, ali treba imati na umu da će takve inicijative uvijek postojati, kao što je to bio slučaj sa uspostavljanjem Evropske unije, Šengenske zone, Eurozone i slično. Posebno je razumljivo da se strahovi iz prošlosti u regionu poput Balkana, u kojem još nije u potpunosti završen proces pomirenja i među susjedima još uvijek postoje inherentno otvorena pitanja, mogu biti otežavajući faktor za napredovanje procesa.

 

Sefer Selimi, Direktor Asocijacije za demokratski napredak – Democracy Lab