Bila jedna izreka „sve se mijenja osim učionice“. Kažem bila, jer danas učionica nije više ona učionica.

 Prof. Senad Alić

Kada se sjetim početaka svoje profesionalne karijere u prosvjeti, imam osjećaj da sam išao ulicom i koga god da sam susretao hvalio se da sam „čak“ profesor u srednjoj školi. Bio sam ponosan.

Vremenom, kako su godine prolazile, kolege i kolegice koje su odlazili u penziju govorili su da su bili „samo“ profesori.

Razmišljao sam zašto je meni bilo čak, a njima samo.

Ovo pitanje postavljao sam na konferenciji koja je govorila o nastavniku i njegovoj ulozi. Odgoj pomaže djetetu da ono što je naučio koristi na human i dobronamjeran način. Odgoj je filter kako će reagovati svaki čovjek. Uvijek sam navodio primjer Nobela koji je izmislio eksploziv u plemenite svrhe, međutim tamo gdje je odgoj zakazao, i roditeljski i nastavnički, eksploziv je korišten za rušenje, ubijanje i u loše svrhe.

Iza sebe imam 27 generacija učenika. Tragam za rezultatima svog rada. Srećem moje bivše đake. Trenutno radim ka direkor Gimnazije Sarajevo school of science and tecnology, moj pretpostavljeni mi je bivši učenik, među uposlenicima su četiri moja bivša učenika. I kontam, da sam bio neki arogantan, težak profesor, neki namćor, sigurno me moj današnji poslodavac ne bi angažovao, a moji bivši učenici ne bi htjeli biti dio tog tima. I bivši učenici koje sretnem, upućuju mi osmjeh. Ostalo je nešto, to je moje „čak“.

U svom profesionalnom iskustvu imao sam više projekata u kojima sam upoznao odgojno obrazovni sistem različitih zemalja svijeta, iskustvo u međunarodnim programima IBDP, Cambridge program, i svugdje je profesor – profesor, to je ono univerzalno.

Bila jedna izreka „sve se mijenja osim učionice“. Kažem bila, jer danas učionica nije više ona učionica. Tabla i kreda nisu više osnovna sredstva za rad na času, knjiga nije više jedini izvor znanja, nema više memorijskog učenja. Dijete jeste u fokusu, ali se nalazi u masi tehnoloških inovacija, pomagala koja utiču na kreiranje razvoja svakog djeteta.

Da li nam učenik, i dalje ostaje u fokusu, da li je pedagogija i dalje osnov rada sa djetetom u školi?

Trebalo bi da jeste. I danas treba da postoji ljudski dodir, kontakt uživo, razgovor sa učenikom kako bi mu bili podrška u njegovom rastu i razvoju. Savremeni oblik odrastanja djeteta podrazumjeva da koristi društvene mreže, online izvore, različite alate. To sve utiče na kreiranje ličnosti mlade osobe, određuje njegove stilove življenja, njegove prioritete. Kako odgovoriti savremenim izvorima koje mladi čovjek koristi a da to bude u njegovu korist?

Baviti se odgojno-obrazovnim radom, često kažem, to je „one man show“. Moramo ponuditi znanje, kvalitet, metodiku razraditi, trebamo doći do djeteta, biti dio odgojnog procesa mlade osobe.

Svi to i ne znaju i ne mogu. Sve je manje studenata na nastavnim fakultetima, (mala plata, devalvirana uloga nastavnika, pritisak roditelja, nastavnik je postao administrativni radnik). Biti nastavnik u društvenom posmatranju nije više „čak“ nego je „samo“, kao što rekoh na početku ovog teksta, ali sam nepopravljivi pedagog koji je svjestan svoje uloge. I dalje mislim da je biti nastavnik „čak“ i da je to jedno plemenito i humano zanimanje čiji se pedagoški značaj razvija još od antičke Grčke.

 

  Senad Alić, direkor Gimnazije Sarajevo school of science and tecnology