Treba reći, bez ustezanja, da u međunarodnim odnosima češće no što bi to smelo biti,preteže model zastupanja interesa sa pozicija moći i sile. I dok se u međuljudskim odnosima to smatra neprihvatljivim, u međunarodnim odnosima i dalje vrede principi sirovog odmeravanja snaga

Sanja Radović

U trenucima kada nastaje tekst, na ovo pitanje je moguće odgovoriti kraće i jasnije nego što je to bilo pre samo sedam dana ranije. Dijaloga nema, a svet se vraća pregovaranju preko pušaka i tenkova. Da li je moguće pisati o značaju dijaloga, u trenucima kada je grubo obesmišljen? Verujem da jeste, jer je upravo nedostatak istog uveo svet u novu eru nestabilnosti. I valja izvući pouke, šta je (i) ovog puta pošlo po zlu.

Nedvosmisleno je da ulazimo u novu epohu Hladnog rata. To više nije samo ponečija ocena, to je neporeciva činjenica od 24. februara 2022. godine. Prošlo je svega 30 godina od završetka Prvog hladnog rata, gotovo isto onoliko vremena koliko je proteklo između dva svetska rata. Slični istorijski mehanizmi pokreću povesni točak i sada. Gubitnička strana u Hladnom ratu, započinje novi sukob pokazujući frustraciju zbog načina na koji je prethodno nadmetanje završeno. Treba reći da ni pobednička strana nije razumela i da je grubo potcenila značaj i moć resantimana. Tako su dve strane u prethodnim godinama razgovarale, ali se nisu slušale, i u konačnici – nisu se čule. Strašne posledice izostanka dijaloga gledamo upravo na TV ekranima, u nadi da će se uskoro pronaći dovoljno snage da se proces preokrene i ratna dejstva zaustave.

Treba reći, bez ustezanja, da u međunarodnim odnosima češće no što bi to smelo biti, preteže model zastupanja interesa sa pozicija moći i sile. I dok se u međuljudskim odnosima to smatra neprihvatljivim, u međunarodnim odnosima i dalje vrede principi sirovog odmeravanja snaga. Često se može videti i kako se poluge moći koriste i u nečemu što bi trebalo da bude dijalog, a  u stvari je samo davanje prilike drugoj strani da govori, bez uvažavanje onoga što govori. Tako smo dobili dijalog bez suštine, u ljušturi, i ispoštovane forme. Posle takvog lažnog dijaloga, neizostavno sledi vojni sukob.

Intermeco između dva hladna rata, pokazao nam je da su se stvari malo promenile u globalnoj postavci sveta. Do zuba naoružane sile ne mogu da se priviknu logici razgovora. Tu onda nastupaju lokalne zajednice –  na svakom društvu je zasebna odgovornost da taj dijalog iznutra potakne. Smisao bi bio postizanje zajedničkog preovlađujućeg shvatanja da je svaka militarizacija korak ka budućem ratu, da je svaka podela korak ka budućem sukobu, da je svaka nepravda garant za novu nepravdu, u pokušaju da se ispravi prethodna.

Stalno forsiranje dihotomije, oživljavanja manihejske borbe, glorifikovanje svetonazora ukalupljenih u ili-ili perspektive – hrabre borbu koja treba da odnese prevlast, makar za dlaku, dok se drugi (minus dlaka) ostavlja u neizbežnoj frustraciji. Dihotomno postavljen svet rađa permanentno nezadovoljstvo. I nikada nećemo odmaći dalje od stalnog ponavljanja sukoba, sve dok svet gradimo na dečijem modelu pobednika i gubitnika.

U razgovorima, počnimo sutra jedni sa drugima, trebalo bi da dođemo do tačke u kojoj se ne žestimo, u kojoj se ne borimo sa sagovornikom za poziciju ispravnosti, već u kojoj se razumemo. Razumevanje nije ništa drugo do zaustavljanje ega na pola puta. Kada obe strane nauče da obuzdaju i susretnu dva ega, koja će onda okrenuti leđa jedan drugome, bez straha da će dobiti udarac u leđa, postigli smo cilj.

Svet oslobođen “afektivne zagađenosti”, i u kome se Drugi gleda očima razumevanja, svet je budućnosti koju želim da vidim, i svet u kome se sukobi poput ovih koji sada traju, neće događati.

 

Sanja Radović, doktorka istorijskih nauka