Levica je globalno u povlačenju – nejasno ideološki pozicionirana posle sloma državnog socijalizma, šeta od zelene i pronatovske do autoritarizmu sklone rusofilske i sinofilske levice.

Sanja Radović

Srbija je danas podeljena na ekstremnu i umerenu desnicu. Čak ni centrističke opcije nemaju veće šanse, a kamoli levica koja bi zagovarala ideje socijalne pravde, jednakosti, šire društvene tolerancije. U zemlji koja preko 100 godina baštini i tradiciju levih ideja, levica je danas na margini margine. Tome je doprineo talas širenja neoliberalnih politika širom Evrope posle završetka Hladnog rata, ali to objašnjenje u srpskom slučaju nije potpuno.

U Srbiji je usled turbulentnog i nepravilnog političkog razvoja poslednjih 30 godina, prevlast odnelo jedno nacionalističko viđenje stvarnosti, a uznele su se političke snage koje imaju snažno uporište u desnim tradicionalnim vrednostima – političkom konzervativizmu, verskoj isključivosti, “tradicionalnoj” porodici – oslonjenim na šire  autoritarne i antiglobalističke  politike. To je zapravo mešavina straha, paranoje, osujećenosti, kanalisana u toksičnu političku ideologiju, sa internalizovanom netrpeljivošću prema svemu drugačijem. Desnicu karakteriše i uporno nerazumevanje društva i njegovih širih potreba, i zilotska revnost usmerena na prekrajanje svega skrojenog po širem skutu od njihovog. Ova tužna skupina, svega se boji i od svega strahuje. U svemu vidi pretnju i opasnost. Od svega zazire i na sve laje.

Za to vreme, levica je globalno u povlačenju – nejasno ideološki pozicionirana posle sloma državnog socijalizma, šeta od zelene i pronatovske do autoritarizmu sklone rusofilske i sinofilske levice. Tako nesnađena, levica propušta istorijsku šansu da se u jednom antičovečnom vremenu, profiliše kao jedina humanistička opcija oslonjena na vrednosti zaštite ljudskih prava, principe neupitne ravnopravnosti, socijalne jednakosti, antinacionalizma, antišovinizma, antimizoginije, antihomofobije, i koja je, a to je važno reći u našem vremenu – principijelno antiratna, antimilitaristička i antipopulistička. Nažalost, levica je skoro svuda u službi sistema čiji je produkt i odatle nemogućnost da se jasno ideološki definiše.

U Srbiji je situacija još tragičnija – rasute kroz udruženja, studentske pokrete, neformalna okupljališta i pojedince, leve ideje su većinski i dalje folklorno vezane za jugoslovenski socijalizam, i izuzimajući afirmativan odnos prema jugoslovenskom iskustvu, ne nude gotovo ništa novo. Danas imamo paradoksalnu situaciju da se u Srbiji gotovo sve političke snage bore oko nacionalnih tema, a najmanje se bave problemima svakodnevice – galopirajućom inflacijom, stalnim pogrošanjem radničkih prava, nepostojanjem bilo kakve šire društvene pomoći u slučaju ostanka bez posla ili zdravstvenih problema, sitemskom diskriminacijom, i jednom opštem poniženju pojedinca i društva u celini. Imamo obespravljene i uplašene ljude, apatične i bezvoljne, izgubljene u divljem kapitalizmu kojem su prepušteni na milost i nemilost. Tako izgubljeni, laka su meta za desnicu, uvek spremnu na agresivnu nacionalističku propagandu, dok sa druge strane levice u javnom prostoru – nema. Ono malo levih ideja što ima, zloupotrebljene su od strane partija koje u suštini ne vode levu politiku, poput neoliberalne SPS. Najveća radnička partija, SNS, prema radnicima se odnosi kao prema dobrovoljnom roblju, koje potcenjivačke i dehuminazijuće radne uslove – i zaslužuje. Svaki pokušaj pobune sprečava “bazen” nezaposlenih i potplaćenih radnika, koji samo preteći čeka da se prelije na nečije za nijansu bolje prekarne radne pozicije.

Problem sa organizacijom Prajda u Srbiji, dodatno je obesmislio podelu na levicu i na desnicu. Nedostatak sposobnosti većinskog dela društva da jasno vidi kako je zajednička borba protiv obespravljenosti i za dostojanstven život fundament za postojanje zajednice u kojoj vredi živeti (a ne preživljavati), čini sve ostale društvene podele besmislenim.

 

Sanja Radović, Istoričarka i aktivistkinja u oblasti ljudskih prava