Prelazak sa nacionalne ili lokalne na univerzalnu istoriju, kao sintezu svih ljudskih događaja i perioda na Balkanu i šire, trebalo bi da bude jedan od strateških prioriteta balkanskih istoriografija.

Rubin Zemon

Proces stvaranja nacija u Evropi, kao društveni i politički fenomen, nezamisliv je bez razvoja filozofskih nauka, i takozvanih klasičnih studija   (Altertumswissenschaft). Zapanjujuće je da su neki od ključnih lidera u oblasti lingvistike i istorije, kao što su Humboldt, Niebuhr i drugi, igrali aktivnu ulogu i u nauci i kao važni političari na nacionalnoj sceni. U srcu antičke nauke bilo je predstavljanje božanskih Grka, umjetnika i filozofa. Grci su morali, poput idealizovane reprezentacije samih Njemaca, da se integrišu sa svojim rodnim tlom i da budu čisti. Tako je takozvani antički model proučavanja istoriografije, s implicitnim posljedicama miješanja rasa i jezika, sve manje opstajao, pa je zamijenjen takozvanim arijanskim modelom, kako ga naziva Martin Bernal u svojoj epohalnoj knjizi „Crna Atina“. Sa izbijanjem grčkog rata za nezavisnost 1820. godine, Zapadna Evropa je bila preplavljena nacionalnim romantizmom i filelenizmom.

Čuveni britanski sociolog Entoni Gidens u svojoj kratkoj, ali uticajnoj knjizi „Svijet u bjekstvu“, kaže da živimo u vremenu globalizacije – pojave i procesi u svijetu kreću se i mijenjaju tako brzo da nam izmiče kontrola nad našim životom – to jest – živimo u svijetu koji nam izmiče. Naše doba se razvijalo pod uticajem nauke, tehnologije i racionalne misli, koje su nastale u Evropi u 17. i 18. vijeku. Filozofi prosvjetiteljstva postupali su prema jednostavnoj, ali moćnoj smjernici: ‘Što više možemo racionalno da razumijemo Svijet i sebe, to više možemo da oblikujemo istoriju za svoje ciljeve.“

U takvom kontekstu istoriografija i istorija oslobođeni tzv. arijevskog modela, sa pristupom razvoju multikulturalnog društva i interkulturalne tolerancije i komunikacije, trebalo bi da imaju veoma važnu ulogu u uspostavljanju i razvoju „vječnog mira“ na Balkanu. Naravno, konsolidacija istorijskog narativa i terminologije, pretočenih u „konsenzualni politički korektan model“ za sve grupe i identitete na Balkanu, jedna je od najvažnijih misija svih balkanskih država, ali i šire, u susjednim zemljama i u Evropi. Prelazak sa nacionalne ili lokalne na univerzalnu istoriju, kao sintezu svih ljudskih događaja i perioda na Balkanu i šire, trebalo bi da bude jedan od strateških prioriteta balkanskih istoriografija. Usklađivanje politički korektnog istorijskog narativa i terminologije prema nacionalnim i drugim manjinama i ranjivim kategorijama u svakom političkom društvu na Balkanu jedan je od stubova za postizanje cilja univerzalne istorije. Istovremeno, građanima treba omogućiti otvorene demokratske debate o kulturnim razlikama u društvu, o prepoznavanju raznolikosti društva i različitih identiteta i treba im razjasniti koje tradicije i kolektivna sjećanja žele da njeguju, koje žele da odbace, kakav odnos žele da imaju prema svojoj istoriji, između sebe, prema raznolikom društvu i kako dalje.

Svjesne subjektivne sile balkanskih naroda suočene su sa još jednim izazovom: da mirno i u duhu tolerancije i mira razmisle da li da daju prednost naciji kao zamišljenoj zajednici i nacionalizmu koji se na Balkanu lako transformiše u nacionalni šovinizam, ili humanističkom pristupu i ljubavi prema svom kraju, vezi sa zemljom u kojoj se čovjek rađa, raste, razvija, umire i sahranjuje;  regionom prihvaćenim sa stvarnom različitošću, bez mitova o etničkoj ili nacionalnoj homogenosti i superiornosti, ili sa iluzijama „odabranog naroda“ ili „superljudi“. To je značajna pretpostavka i izazov za sve balkanske istoriografije, istoričare, akademske radnike i političare.

 

Rubin Zemon, direktor Centra za napredna istraživanja