Garancije tajnosti komunikacija moraju biti u fundamentu svakog društva koje je demokratsko ili bar želi da to bude. Vredne su stalne pažnje, ne smeju biti u fokusu javnosti samo povodom afera…

Rodoljub Šabić

„Ilegalno prisluškivanje predsednika je nesporno dokazano, istraga je završena, nadležnom tužilaštvu predati su svi dokazi kojima je obrazložena uloga svih pripadnika MUP koji su učestovali u  prisluškivanju“ – saopštilo je početkom marta ove godine Ministarstvo unutrašnjih poslova.

Ali ni posle skoro osam meseci nema optužnice! I za sve vreme javnost nije čula ni jedan pouzdan podatak, ništa konkretno. Samo, blago rečeno, kontroverzno objašnjenje ministra Vulina: „Delovi MUP-a zloupotrebljavali svoja ovlašćenja tako što su od nadležnog sudije tražili prisluškivanje nekih ljuudi za koje su unapred napravili neku legendu i tražili mere da bi pratili njegove kriminalne aktivnosti, a u suštini su ih tražili ne zato što su bili kriminalci, već jer su znali da će se čuti sa Aleksandrom Vučićem ili nekim od članova njegove porodice.“

Kako se „objašnjenje“ uklapa u realni kontekst? Zar, osim  „delova MUP-a“,  neizbežno ne podrazumeva i aktere van MUP-a?  Znači da su nam sudije ili nesposobne neznalice sa kojima se lako manipuliše ili svesni saučesnici u nezakonitom prisluškivanju? Ili..?   Šta god da je, vlast duguje odgovore na ova pitanja. Kao i na pitanje –  kako je uopšte moguće da bilo ko duže od godinu dana nezakonito prisluškuje šefa države, a da BIA o tome ne zna ništa?

Ali po svoj prilici odgovori će izostati.  I  pre 10-tak godina, pošto je predsednik Srbije saopštio da je prisluškivan, javnost je zasuta naslovima kao – “Srpski Votergejt”, “Spremali su državni udar”, “ Mafija naredila praćenje predsednika“. Sve praktično isto, samo prezime predsednika drugačije, Nikolić a ne Vučić.  Ali uprkos izjavama o „zmijskom gnezdu“, o tome da  će sve “ morati da se istraži do kraja“ jer „tako u Srbiji ne može da se živi“, istraga nije donela ništa. MUP je sproveo istragu ali tužilaštvo, nije našlo nikakvog osnova za podizanje optužnice.

Kako god bilo afere su imale ogroman publicitet. Zauzele su hiljade stranica i minuta, presumeravale su pažnju javnosti i potiskivale u senku neke stvari od velikog, suštinskog značaja za sve građane.

Prostor ne dozvoljava više pa, primera radi, možemo pomenuti samo par njih.

Svojevremeno je akcija nadzora Poverenika za informacije i zaštitu podataka o ličnosti nad provajderima mobilne telefonije pokazala da ne znamo ni približan broj pristupa  podacima o komunikaciji, da se samo  može pretpostavljati da je reč o ogromnom  broju, o više stotina hiljada. Kod jedinog provajdera koji se usudio da aktivira softversku aplikaciju koja je brojala pristupe zadržanim podacima  broj je u jednoj godini, bio veći od 270.000! Ako je BIA zadržala onlajn pristup bazama podataka provajdera možemo li se nadati da je sad drugačije. Šta javnost zna o tome?

Nekoliko godina kasnije, Srbija se prema podacima kanadske organizacije „Sitizen lab”, u svetu poznate po opserviranju širenja sistema za praćenje komunikacija, našla među zemljama u kojima je lociran softver „fin fišer“, koji omogućava potpuno praćenje komunikacije preko interneta, mejlova, različitih četova i Skajpa. Naš civilni sektor zatražio je od vlasti da se o ovom odgovorno izjasni ali izostao je ma kakav odgovor. Šta javnost zna o tome?

Garancije tajnosti komunikacija moraju biti u fundamentu svakog društva koje je demokratsko ili bar želi da to bude. Vredne su stalne pažnje, ne smeju biti u fokusu javnosti samo povodom afera, ni predmet čaršijskih priča i logički neodrživih „službenih istina“.  A ako se godinama tretiraju baš tako to pouzdano govori o postojanju velikog rizika po prava građana i nepostojanju odgovorne vlasti.

 

Rodoljub Šabić, advokat