Sada je konačno vrijeme da se uozbiljimo, ali pod jednim uslovom – da se i dalje znamo šaliti.

Rasim Zlatan Pršte

„Imam urođenu manu – rođen sam na Balkanu“, šalio se na vlastiti, ali dakako i na račun svojih zemljaka čuveni mostarski humorista Osman Džiho. Na to će, još čuveniji maestro Mišo Marić, u recenziji knjige „Vakcina protiv mržnje“, za svog ahbaba, pored ostalog, zapisati: „Džiho je dežurni radiotelegrafista koji otkucava SOS – Spasite naše duše…“ Čuveniji od pomenute dvojice, veliki Meša Seminović znao je kazati: „ Smijem se do suza – ako se prestanem smijati ostat će samo suze“.

Nedovoljno sretan, pa tako i nedovoljno spretan u traganju za utješnim riječima, ali i jednako nespreman da potonem u ravnodušnost, ili da pokleknem pred tuđim očajem i najcrnjim slutnjama, često se otisnem i prizivam – u momentu, ni manje ni više nego Miku Antića. A tamo, iz njegovog Horoskopa, nimalo šaljiva, ali svejedno mudra  ljekovita, izlijeće misao Ludviga Berna: „Misli u živom svetu, a živi u izmišljenom“. Malo je reći slamka, ali u „živom svetu“ (umalo da kažem u živom blatu), „vrednija od zlata“.

I tako, iz dana u dan tješeći onoga u slušalici telefona, a ruku na srce i sebe samog, u zamjenu ili kontra one već izlizane o ključnim danima, sedmicama i mjesecima koji su pred nama – smišljam i izmišljam, citiram i osluškujem.

Štaviše, sve teže razumijem heroje u bijelim mantilima, jer samo oni i njihovi štićenici mogu se uzajamno razumjeti. Slijediti njihove savjete već bi imalo smisla, ali…

Zato, ponovo u slušalicu, i da bi umanjio zajednički rizik od viška nerviranja, prizivam upomoć još jednog čarobnjaka koji nas, odavno odsutan, stiže nadahnuti, opomenuti i osnažiti…

Kada su popularnog Čkalju, koji je bez premca mogao nasmijati svih dvadeset miliona svojih zemljaka, pitali – da li se ikada i sam nervirao – nakon potvrdnog odgovora uslijedilo je i potpitanje – zbog čega najviše – na što je čarobnjak dodao: Najviše me nerviralo to što sam se uopšte nervirao.

Ne znam kakve to veze ima s velikim glumcem i jesam li uopšte zakoračio u april, ali znam zasigurno da smo, i bez aprila, neizliječivi optimisti.  Možda to našim političarima i nije znano, ali ni ovo nije trenutak, i zato preklinjem: „Ostavimo političare na miru! Oni su nas davno ostavili“.

Na koncu, „prava je sreća da mi Bosanci i Hercegovci zbilja ne razmišljamo i ne gledamo da li je pravo vrijeme za šalu“, jer ne daj Bože da  razmišljamo.

Ne znam jesam li morao tako daleko, ali zato znam da „Većina supružnika zaslužuje svaku pohvalu jer su i prije propisanih mjera držali propisnu distancu“, a negdje sam pisao i o tome „da je korona sve popularnija među inim prijateljima“ (i nisam iznenađen). „Teško je naći bolji alibi“. Teško.

Sada je konačno vrijeme da se uozbiljimo, ali pod jednim uslovom – da se i dalje znamo šaliti.

Uh, i meni vrijeme za terapiju… Deset po deset reda humora one Džihine knjige, i tako tri puta dnevno, prije jela, a može i poslije – NEBITNO!

Jer bez ljubavi, da ne kažem „pobratimstva“, kao što je nekada vapio nenadmašni Šerbedžija – neće nam pomoći ni Fajzer ni Sputnik.

 

Rasim Zlatan Pršte, čapljinsko-sarajevski aforističar, pjesnik i novinar.  Autor šest knjiga aforizama i poezije.